Ovaj štetnik je proširen po cijeloj Europi, a vrlo je čest i kod nas. Osim jabuke napada i krušku.
Štetnik napada
Vršno lišće i neodrvenjene vrškove izboja.
Opis štetnika
Tijelo odrasle jabučne zelene uši dugo je 1,5 do 2,5 mm, ovalno do
kruškolikog oblika i žuto-zelene je boje. Sifoni su dugi i tamni, a
kauda je crna. Noge i ticala su svjetlije boje sa smeđim vrhovima.
Tuberkule ima obavezno na prvom i sedmom članku zatka te na drugom,
trećem i četvrtom članku, ali nikad na svim člancima.
Krilati odrasli oblici imaju crno prsište i zeleni zadak s 3 para crnih lateralnih okruglih mrlja na prednjem segmentu zatka.
Jaja su zelenkastožute do zelene boje, ali brzo postanu sjajno crne.
Biologija i životni ciklus štetnika
Na jednogodišnjim izbojima i bazi pupova odložena su zimska jaja.
U vrijeme bubrenja pupova javlja se osnivačica koja siše pupove. Ona
osniva cijelu koloniju. Nakon 2 do 3 tjedna počinje proizvoditi
potomstvo koje se sastoji samo od ženki. One su u početku bez krila, dok
se krilati oblici javljaju kasnije, tek krajem proljeća ili početkom
ljeta. Krilati oblici su zaslužni za širenje zaraze u voćnjaku. Sve
daljnje generacije žive na naličju vršnog lišća. Ujesen (listopad,
studeni) se pojavljuju oba spola. Nakon parenja, zimska jaja su položena
u velikim grupama što je neobično za lisne uši.Može imati do 17
generacija. Jedna ženka leže 20 do 40 mladih.
Jabučna zelena uš je monoecijska vrsta jer ne migrira na druge vrste.
Šteta koju izaziva štetnik
Vršno lišće se zbog sisanja lagano deformira na način da se kovrča, ali
ne mijenja boju. Jabučna zelena uš siše i na još neodrvenjenim
vrškovima izboja, pa se ti izboji iskrivljuju i kasnije zaostaju u
porastu.
Šteta je veća u rasadnicima na presadnicama.
U ljetnim mjesecima ovaj štetnik izlučuje mnogo medne rose pa je intenzivna pojava čađavice na biljkama kojima se hrani.
Zaštita od jabučne zelene uši
Za suzbijanje ove uši, pragom odluke smatra se 10 do 15 kolonija na 100
organa(najčešće izboja) pregledanih vizualnom metodom ili pak 20 do 25
uši uhvaćenih metodom 100 udaraca.
Suzbijanje je pomoću kemijskih pripravaka na osnovi pirimikarba, tiometona, metildemetona, imidakloprida, pimetrozina…
Pepelnica breskve u pojedinim godinama može izazvati znatne štete,
posebno na plodovima. U voćnjacima u kojima rano prestaje zaštita zna se
pojaviti u jesen na listovima za vrijeme sekundarnog prirasta mladica.
Bolest napada
Listove, mladice, plodove.
Uzročnik bolesti
Gljiva Podosphaera pannosa.
Simptomi bolesti
Napadnuti dijelovi mogu biti djelomično ili potpuno prekriveni
prljavobijelom gustom prevlakom hifa koje tvore micelij s oidijima. Tek
nastala prevlaka je bijela, a kasnije postane blijedožuta. Stariji
listovi su otporniji od novonastalih. Parazitirani list je u početku
malo svjetliji, a uskoro se na zaraženim mjestima pojavi bijela prevlaka
koja postepeno prekriva sve veću površinu. Kod jakih zaraza list može
biti napadnuti i s lica i s naličja. Mladi listovi se uvijaju zbog
nejednoličnog rasta parazitiranog i zdravog dijela plojke. Zaraženi
listovi ne dostižu normalnu veličinu, a ako su jako napadnuti osuše se i
otpadnu, no to se češće događa kad je čitava mladica napadnuta. Mladice
mogu biti napadnute samo kad su zelene. Jako napadnuti vrhovi mladica s
kojih je otpalo lišće, suše se. Na plodovima nastaju prljavobijele
micelarne prevlake okrugla do ovalna oblika koje prekrivaju dio ploda.
Mladi se plodovi nakon napada osuše.
Biologija bolesti
Parazit može prezimjeti u obliku kleistocija , premda se na području
Hrvatske isti vrlo rijetko formiraju stoga imaju manju važnost u
preživljavanju gljive. U tom slučaju kad nema kleistocija, gljiva
prezimljava u obliku micelija u vršnim, rjeđe postranim pupovima. U
proljeće s kretanjem vegetacije gljiva prati rast listova i inficira ih
ostvarujući prvu generaciju oidija. Tijekom vegetacije zaraza se vrši
pomoću oidija.
Uvjeti za ostvarenje infekcije
Većina konidija proklija pri temperaturi od 21 do 27 °C uz relativnu
vlagu zraka veću od 75%. Gljiva gubi virulentnost kada temperature budu
više od 28 do 30 °C ili ako relativna vlaga padne ispod 70 do 75%. Pri
36 °C oidije ne klijaju. Jake kiše ispiru oidije s lišća i na taj način
smanjuju infektivni potencijal gljive. Razdoblje inkubacije i pri
optimalnim temperaturama relativno dugo traje, čak do 11 dana, dok se
pri nižim temperaturama od 5 do 6 °C može produžiti i do 25 dana.
Zaštita od pepelnice breskve
Rezidbom zaraženih izboja tijekom zime smanjuje se potencijal infekcije
i olakšana je zaštita u proljeće. Kemijska zaštita od pepelnice na
breskvama i nektarinama počinje kad plodovi dostignu veličinu lješnjaka
tj. negdje polovicom svibnja ili početkom lipnja, ovisno o klimatskim
prilikama i osjetljivosti sorte. Ako nema zaraze listova, zaštita sorata
s učestalom zarazom plodova treba započeti odmah nakon završetka faze
cvatnje. Rane sorte treba nastaviti prskati i nakon berbe. Smatra se da
do 15% zaraženih listova u jesen ne utječe negativno na odrvenjivanje
mladica. Koriste se fungicidi na bazi sumpora i dinokarpa, a kasnije kad
se pojave prvi simptomi koriste se kurativni sistemici (triazoli).
Nasadi jabuka i krušaka
Kod nasada jabuka preporučuje se natapanje kap po kap, jer tako biljka
kontinuirano dobiva vodu i postižu se velike uštede vode. Preporučuju se
kratki razmaci između obroka vode, s količinski ograničenim obrocima
vode kako bi se osiguralo da biljke lakše uzimaju vodu.Kod jabuka i
krušaka često se kombinira kap na kap sa sustavima za kišenje. Sustavi
za kišenje u rano proljeće služe kao „antifrost“ zaštita protiv mraza,
dok s druge strane u ljetne mjesece mogu poslužiti za „hlađenje i
osvježavanje“ biljaka i plodova. Samim isparavanjem vode snizuje se
temperatura u voćnjaku šta značajno doprinosi kvaliteti plodova i
smanjenju stresa kod biljaka radi visokih temperatura. Potrebe za vodom
velike su kroz cijelu vegetaciju, do pred samu berbu, kad bi trebalo
smanjiti količine vode radi lakšeg čuvanja plodova. Nakon berbe također
postoje potrebe za vodom, pa s natapanjem treba nastaviti do prestanka
vegetacije. Jabuka kroz vegetaciju ima sljedeće potrebe za vodom:
travanj: 40-60mm, svibanj 70-100 mm, lipanj 90-120 mm, srpanj 110-130
mm, kolovoz 100-130 mm, rujan 50-60 mm. Trenutak natapanja može se
odrediti i praktičnim putem ili mjerenjem vlažnosti tla tenziometrom,
kad tijekom 2 do 3 tjedna padne manje od 25 mm oborina i kad lišće
jabuke uslijed nedostatka vlage prestane rasti i počne dobijati blijedu,
zelenožutu boju. Stoga treba koristiti režim natapanja po turnusima, a u
vezi s kritičnim fenofazama u godišnjem ciklusu stabala jabuke. U
klimatskim i agrotehničkim prilikama naše zemlje, potencijalni kritična
razdoblja vegetacije su:
• desetak dana poslije cvatnje
• u doba najvećeg rasta vegetativnih organa i početku stvaranja cvjetnih pupova, te intenzivnog rasta plodova (početak srpnja)
• dvadesetak dana prije nastupanja botaničke zrelosti ploda
• dvadesetak dana prije prestanka vegetacije
Naravno da režim natapanja ovisi o dozrijevanju sorte kao i podlozi na
kojoj je cijepljena. Uzgoj jabuka i krušaka u gustom sklopu na slabo
bujnim podlogama je nezamisliv bez primjene jednog od sustava natapanja. Natapanje koštičavih vrsta
Kod natapanja trešanja i višanja preporučuje se metoda kapanjem, jer je
ono najracionalnije, a obavlja se u kritičnim razdobljima tijekom rasta
ploda, kod promjene boje ploda i dozrijevanja, te nakon berbe. Najveće
prinose trešnja ostvaruje ako se vlažnost tla održava iznad 70% poljskog
vodnog kapaciteta(PVK). Potrebe trešnje i višnje mogu se vidjeti na
osnovi vrijednosti referentne evapotranspiracije i bliske su tim
vrijednostima. Radi uštede, moguće je smanjiti količine vode u razdoblju
od srpnja do listopada i do 50%. Potreba za vodom može se nadzirati i
analizom uzoraka lišća. Na osnovi istraživanja može se preporučiti u
prvoj godini po sadnji 10-20 l vode po voćki, u drugoj 15-25 l, a u
trećoj i četvrtoj godini 30-40 l prilikom turnusa natapanja. Kapacitet
natapanja je 2,5 - 4 l/h. Trešnji u rodu je voda najpotrebnija za
vrijeme cvjetanja, u fenofazi odbacivanja plodića nakon cvatnje, u fazi
razvoja plodova i diferenciranja rodnih pupova za iduću godinu i pred
početak zriobe plodova. Isto se odnosi i vrijedi i za višnju. Pri
natapanju bresaka i nektarina preporuča se metoda kapanjem ili
mikroraspršivačima. Za većinu tala sustav kapanja je najracionalniji.
Natapa se u kritičnim razdobljima, tijekom rasta ploda, kod promjene
boje ploda i dozrijevanja, te nakon berbe, za rane sorte (kolovoz,
rujan), za završetak diferencijacije pupova. Natapanje mikroraspršivačima
obavlja se svakih 2-3 dana tjedno, svakih 7 dana ili svakih 14 dana, a
postupak traje maksimalno 12 sati. Natapanje kapanjem se primjenjuje
kada evapotranspirirana voda dosegne 2,5 mm. Po biljci se dodaje oko 2,5
mm dva do tri puta dnevno u ljetnim mjesecima ili svakih 1-3 dana po
2,5 mm u ostalim uvjetima.
Kod natapanja šljiva preporučuje se metoda kapanjem, jer biljka
kontinuirano dobiva vodu i zbog velikih ušteda na vodi. Preporučljivi su
kratki razmaci između natapanja u malim količinama vode, da bi se
osiguralo da biljka lakše uzima vodu. Prvo natapanje se obavlja pred
cvatnju ako je potrebno, a drugo za vrijeme zametanja plodova. Ako je
vlažno tlo krajem svibnja i početkom lipnja neće doći do lipanjskog
opadanja plodova. Zadnje natapanje je tijekom kolovoza i početka rujna
pred dozrijevanje ovisno o sortama. Sustavi za natapanje kap na kap trebaju zadovoljavati sljedećim uvjetima:
• da imaju konzistentnu vlažnu liniju bez prekida (ovisi o razmaku kapaljki i strukturi tla), razmak 50-60 cm u prosjeku
• dubina natapanja ne bi smjela biti veća od 40-50 cm za jabuku (
slabobujne podloge ), a to znači od 0,9-2,3 lit/h, opet ovisno o
strukturi tla
• dodavanje optimalnih dnevnih količina vode (3-6 mm/dan), u Hrvatskoj oko 2-3 mm/dan
Standardi natapanja kišenjem ili orošavanjem su:
• 4,5 mm/h prosječna brzina orošavanja
• Prosječno trajanje jednog orošavanja: 5 sati Natapanje bobičastog voća
Primjenjuje se također sustav kap po kap za jagode, maline, kupine,
borovnicu i dr. Jagoda je poznata kao biljka koja najlošije koristi
vodu, pa ju je zbog toga potrebno često natapati. Za zadovoljavajući
uzgoj jagode potrebno je držati poljski vodni kapacitet oko 80%.
Tenziometar je najbolji način kontrole vlažnosti tla. Prosječno se
koristi 25 – 50 mm vode tjedno, ovisno o oborinama u godini sadnje. Za
zadovoljavajući uzgoj kupine i maline potrebno je tjedno 25-50 mm vode,
5-10 l/h. Malina je jako osjetljiva na deficit vode u tlu, čak i u
slučajevima pojave kratkih sušnih razdoblja, što se vrlo negativno
odražava na porast i prinos. Kritičan vrijeme za nedostatak vode u tlu
je faza cvijetanja, rasta i zriobe plodova. Na natapanje najbolje
reagira u razdoblju rasta plodova. Količina vode po biljci za borovnicu
se kreće od 3-5 l. Koristi se sustav kap na kap, kapaciteta 2 l/h po
kapaljki. Ako je proljeće i ljeto bez oborina, natapati treba 2 puta
tjedno.
Uzročnik ove bolesti parazitira na svim koštičavim voćnim vrstama. Kod
nas je na breskvama dosta česta bolest, posebno na ranim sortama jer se
često nakon berbe prestaje sa zaštitom. Jače zaraze se javljaju u kišnim
godinama.
Bolest napada
Listove, izboje.
Uzročnik bolesti
Gljiva Stigmina carpophilla.
Simptomi bolesti
Najočitije promjene se javljaju na listovima i izbojima. Plodovi su
rijetko zaraženi. Na plojki lista javljaju se tamnocrvene, ljubičaste do
narančaste pjege obrubljene tankom tamnijom zonom. Veličina pjega
varira od 3 do 5 mm u promjeru. Na zaraženom mladom lišću pjege
nekrotiziraju, a nekrotični dio plojke kasnije ispada. Na tim mjestima
nastaju okrugle šupljine i list ostaje šupljikav. Kod kasnije zaraze
napadnute zone ne ispadaju već samo nekrotiziraju. Listovi s velikim
brojem pjega mogu otpasti. Na izbojima pjege su okrugle ili eliptične.
Tkivo pjega se uliježe i na kraju suši. Napadnuti dio kore puca i javlja
se smolotočina.
Biologija bolesti
U vrijeme blagih zima gljiva može prezimiti u pupovima i izbojima
zaraženim u prethodnoj vegetaciji ili pak na zaraženim otpalim
listovima. Nastali konidiji se od konidiofora otpuštaju samo uz
prisutnost vode, a vjetar i kiša ih mogu prenijeti na druge organe.
Konidij prenijet na drugi organ može preživjeti i do nekoliko mjeseci
zadržavajući pritom klijavost i sposobnost infekcije. Nakon vlaženja
zaraza se ostvaruje izravnom penetracijom kroz puči ili ožiljke nastale
nakon otpadanja listova. Primarne infekcije se mogu ostvariti već u fazi
otvaranja lisnih pupova dok zaraze izboja nastaju kasnije u lipnju i
srpnju.
Uvjeti za ostvarenje infekcije
Konidijima u lezijama potrebno je dugo vlaženje, najmanje 24 sata
neprekidnog vlaženja kako bi se ostvarile jače infekcije. Konidiji mogu
klijati već pri 2 do 4 °C, no optimum za razvoj je pri temperaturi od 20
do 23 °C uz prisutnost vode tj. kiše. Inkubacija traje od 5 do 14 dana,
a ovisi o temperaturama i napadnutom organu biljke. Tijekom godine može
se ostvariti više infekcija što najviše ovisi o kišama jer se gljiva
razvija unutar temperatura od 2 do 30 °C. Zbog visokih temperatura i
odsutnosti kiše tijekom ljeta nema infekcije, ali one nastaju kasnije u
kišnim razdobljima jeseni i početka zime.
Zaštita od šupljikavosti lista breskve
Infekcija se može smanjiti rezidbom zaraženih izboja tijekom zime i
njihovim iznošenjem iz voćnjaka. Međutim, to nije dovoljno već je uz to
potrebna i kemijska zaštita fungicidima. Kasno jesensko prskanje
fungicidima na bazi bakra pruža zaštitu od eventualnih infekcija tijekom
zime. Prskanja protiv kovrčavosti lišća također štite i od
šupljikavosti. Sljedeće prskanje provodi se nakon zametanja plodova i u
jesen. U vrijeme kišnih jeseni breskva se štiti fungicidima na bazi
kaptana i tolilfluanida. Fungicidi na bazi bakra se smiju koristiti samo
u fazi mirovanja tj. prije listanja.
Obje vrste parazitiraju na kultiviranim kupinama, ali kod nas dolaze i
na samoniklim kupinama. Proširene su u svim umjerenim zonama uzgoja
kupine. Ljubičasta hrđa češća je i njezina pojava znala je u pojedinim
godinama iznenaditi proizvođače jer se kupine kod nas nisu štitile do
pojave žute stabljikine hrđe (Kuehneola uredinis).
Bolest napada
Lišće.
Uzročnici bolesti
Gljive Phragmidium violaceum i Phragmidium bulbosum.
Phragmidium violaceum
Phragmidium bulbosum
Simptomi bolesti
Na gornjoj strani plojke nastaju žutocrvene nakupine (spermagoniji).
Desetak dana nakon toga nastaju ecidiji veličine oko 1 mm u promjeru.
Kod vrste P. violaceum ecidiji su crvenkasti ili purpurni sa žučkastim središtem, a kod vrste P. bulbosum žute
su do narančaste boje. Nedugo nakog toga na istom mjestu na naličju
plojke pojavljuju se tamnije nakupine (uredosorusi). Uredosorusi vrste P. bulbosum žute su boje i promjera 0,1 do 0,3 mm. Uredosorusi vrste P. violaceum
narančastožute su boje i promjera 0,2 do 1 mm. Ovisno o zarazi može
nastati kloroza dijela plojke, svijanje i otpadanje listova. Pred kraj
vegetacije nakupine postaju smeđe.
Mogu biti zaraženi i izboji na kojima nastaju male rak-rane.
Biologija bolesti
Oba parazita prenose se iz jedne vegetacije u drugu pomoću teliospora
koje se formiraju u izobilju pred jesen na lišću. Teliospore klijaju
dajući bazidij s četiri bazidiospore. Bazidiospore zaraze mlade listove
kupine. Na mjestu gdje je nastala infekcija stvaraju se prvi
spermagoniji, a uskoro na naličju lista nastaju ecidiji. Spermagoniji i
ecidiji nastaju u svibnju na licu plojke ili na izbojima, a mogu nastati
i na peteljkama ploda. Iz ecidija oslobađaju se ecidiospore koje
inficiraju listove. Desetak dana nakon infekcije nastaju prvi
uredosorusi. To se najčešće događa u lipnju. U uredosorusima nastaju
uredospore koje uzrokuju sekundarne infekcije, a vjetar ih raznosi na
velike udaljenosti. U kolovozu nastaju prvi teliosorusi. Osim toga
uobičajenog načina može prezimiti i u obliku micelarne strome na
zaraženim izbojima.
Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija
Jake zaraze uredosporama nastaju pri temeraturi od 18 do 29 °C uz
neprestano vlaženje lista 18 ili više sati. Broj sekundarnih infekcija
ovisi o klimatskim prilikama koje se odražavaju na jačinu zaraze.
Zaštita od ljubičaste i narančaste hrđe kupine
Treba provesti zaštitu na osjetljivim sortama nakon pojave prvih
listića, a zaštitu manje osjetljivih sorata nakon pojave prvih
spermagonija. Fungicidi koji se koriste za uspješno suzbijanje ovih hrđa
isti su kao i fungicidi koji se koriste za suzbijanje žute hrđe izboja
kupine.
U literaturi ova bolest se spominje kao parazit biljaka iz roda Prunus,
ali ne parazitira na breskvi i bademu. Kod nas najveće štete uzrokuje
na višnji, a nešto manje na trešnji. Na trešnji su zaraze uvijek slabije
zbog duljeg inkubacijskog razdoblja i manjeg broja konidija. Napadi su
posebno jaki u rasadnicima gdje uzrokuje rano otpadanje listova.
Bolest napada
Lišće, mnogo rjeđe plod, peteljku lista i jednogodišnje izboje
Uzročnik bolesti
Gljiva Blumeriella jaapii
Simptomi bolesti
Prve promjene mogu se pojaviti krajem svibnja, ali i znatno kasnije. Na
gornjoj strani plojke javljaju se sitne malobrojne pjege. One su
okruglastog do ovalnog oblika i promjera 1 do 3 mm, ljubičaste do
zagasito ljubičaste boje. S vremenom se pjege znatno povećavaju, ali
zbog sekundarnih infekcija povećava se njihov broj. Neke pjege se
spajaju i zahvaćaju veću površinu plojke. Na naličju lista na mjestu
pjega nastaju prljavo bijele nakupine acervula. Nakon pojave prvih pjega
lišće poprima žućkastu boju. Takvi požutjeli listovi ubrzo otpadaju.
Kod jakih zaraza krošnje tijekom ljeta (srpanj, kolovoz) su potpuno
ogoljene.
Na cvjetnoj stapci i stapci ploda nastaju 3 do 5 mm duguljaste lezije
koje više ili manje okružuju stapku. Zaraženi dio stapke nekrotizira što
ometa normalno sazrijevanje plodova. Na plodu nastaju nekrotične pjege s
prljavobijelom prevlakom.
Mladice i grane mogu također biti zaražene. Na kori nastaju male
pukotine unutar kojih se formiraju prljavobijele nakupine konidija.
Biologija bolesti
Gljiva prezimljava u obliku micelija tj. strome u listovima na kojima
su se u proljeće formirali acervuli ili u lenticelama na kori grana u
obliku acervula. Pojavom savršenog stadija ostvarena je još jedna
mogućnost prezimljenja. Na zaraženim listovima tijekom zime formira se
stroma u kojoj nastaju acervuli i apoteciji, katkad zajedno na istom
listu. U apoteciju nastaju askusi s askosporama. Nedugo nakon kiša iz
zrelih askusa oslobađaju se askospore. Oslobađanje askospora traje do
kraja svibnja. U slučaju da je svibanj bez kiša, askospore se oslobađaju
kasnije. Askospore obavljaju primarnu infekciju na način da klijaju na
vlažnom listu u kličnu cijev koja kroz puči obavi primarnu infekciju.
Listovi mogu biti zaraženi od izlaženja iz pupa pa dok ne otpadnu. Nakon
završene inkubacije javljaju se prvi simptomi na listu, a zatim
acervuli. Pojavom acervula i konidija u njima stvoreni su preduvjeti za
sekundarne infekcije. U acervulima se kontinuirano stvara velik broj
konidija koje kiša i vjetar raznose nakon čega nastaju sekundarne zaraze
sve do otpadanja lišća.
Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija
Optimalna temperatura za formiranje apotecija je 13 °C, a askusa u
njima 16,5 °C. Kod primarne zaraze askosporama, temperature obično nisu
limitirajući čimbenik jer se askospore počinju oslobađati već pri 4 do 8
°C, a u velikom broju se oslobađaju pri temperaturi od 16 do 30 °C.
Infekcija će nastupiti ako je list vlažan određeni broj sati pri
srednjoj dnevnoj temperaturi i vlazi zraka od 5 do 15 dana. Inkubacija
je najkraća pri 16 do 19 °C i traje 5 dana. Optimalne su temperature za
pojavu simptoma od 15 do 20 °C.
Zaštita od kozičavosti lista trešnje
Skupljanje zaraženog lišća ispod stabala smanjuje infektivni
potencijal. Međutim, ta mjera nije dostatna pa je prijeko potrebna
primjena fungicida. Prvo prskanje bakrom u kretanju vegetacije ima za
cilj suzbijanje i drugih bolesti na trešnji. Sljedeća prskanja trebalo
bi odrediti na temelju prognoze. Za organizaciju prognoze treba pratiti
oslobađanje askospora, a nakon toga na temelju temperatura i vlaženja
lišća iz tablice 1. odrediti rokove za zaštitu.
Tablica 1. Tablica za prognozu kozičavosti lista (B. jaapii) prema Eisensmith-Jones 1981.
SATI VLAŽENJA LISTA
Sred. dnevna temperatura (°C)
Laka infekcija
Srednja infekcija
Jaka infekcija
Vrlo jaka infekcija
8
26
36
49
-
9
21
29
41
53
10
18
27
36
46
11
15
24
32
41
12
12
20
28
36
13
10
18
26
33
14
8
16
23
30
15
7
15
22
29
16
6
13
20
27
17
5
13
20
26
18
5
12
19
26
19
5
12
20
27
20
5
13
20
28
21
5
14
22
30
22
6
15
24
32
23
8
18
27
37
24
10
20
31
45
25
13
25
37
-
26
17
30
50
-
27
20
37
-
-
28
29
-
-
-
Ako se vlaženje lišća prekida do 48 sati nastavljaju se zbrajati sva
razdoblja vlaženja. Ako je lišće suho dulje od 48 sati početak novog
vlaženja računa se kao novo razdoblje vlaženja.
U slučaju da prognoza nije organizirana, na osnovi empirije prvo
prskanje se provodi u vegetaciji u fenofazi precvjetavanja. Iduće
suzbijanje treba provesti u doba suzbijanja trešnjine muhe fungicidom
kratke karence. Neposredno nakon berbe, posebno ranih sorata, zaštitu
treba nastaviti u intervalima od 14 dana. Jedno do dva prskanja poslije
berbe vrlo su važna za očuvanje asimilacijske površine stabla. Kada se
simptomi jednom pojave bolest se vrlo teško suzbije. U takvim
slučajevima određena zaštita može se postići jedino dodinom i
sistemičnim fungicidima. Kod nas, osim fungicida na bazi bakra,
registrirani su i oni na bazi dodina, mankozeba, bitertanola, prokloraza
i tebukonazola.
Hrđa šljive, uz plamenjaču, najštetnija je bolest koja uzrokuje
prijevremenu defolijaciju šljive. Ova bolest osim šljive napada i
marelicu, breskvu, a rjeđe i badem.Veće štete su zabilježene samo na
šljivi, dok su štete na ostalim navedenim vrstama neznatne. Sve sorte
šljive podliježu ovoj bolesti.
Bolest napada
Lišće.
Uzročnik bolesti
Gljiva Tranzschelia pruni spinosae.
Simptomi
Tek krajem lipnja i u srpnju se pojavljuju simptomi na lišću u obliku
ovećih pjega i tamnocrvenih jastučića (tzv. uredosorusi). Jastučići
kasnije tijekom ljeta pocrne što je znak da se razvio teleutosorus s
teleutosporama. Za razliku od plamenjače, hrđa se širi i tijekom ljeta
pa se broj jastučića stalno povećava sve do kolovoza kada inficirana
stabla karakterizira prijevremena defolijacija, loše dozrijevanje
plodova, izostanak cvatnje iduće sezone i iscrpljivanje voćke tijekom
zime. Jače zaraze koje su dosta česte kod nas mogu uzrokovati
defolijaciju već u kolovozu. Ako iza tog napada uslijedi i jača zima,
rezultat je sušenje stabala i propadanje cijele voćke.
Biologija bolesti
Za razliku od patogena plamenjače, patogen hrđe ima kompliciraniji
razvoj. Kod uzročnika hrđe, postoje tri načina prezimljivanja. Prvi način je da gljiva Tranzschelia pruni spinosae prezimljuje
u obliku teleutospora na otpalom lišću. U proljeće teleutospore počinju
klijati pa iz njih nastaju bazidiospore. Nošene vjetrom, bazidiospore
inficiraju sekundarne biljke domaćina ove gljive (Anemone sp., Ranunculus sp.).
U proljeće na naličju lišća šumarica razvijaju se u sitnim nakupinama
ecidije s ecidiosporama. Ecidiospore nošene vjetrom dospijevaju na lišće
šljive koju inficiraju. Tada dolazi do prve uredo generacije. Nakon
prve, razmnožavanjem nastaje sekundarna infekcija uredosporama. Iz ovog
ciklusa vidljivo je da je gljivica uzročnik hrđe heterecijska, dakle ima
više biljaka domaćina. U ecidijskoj generaciji dolazi na šumarici, a u
uredo i teleuto generaciji dolazi na šljivi, marelici, bajamu ili
breskvi. Drugi način prezimljivanja
objašnjen je kada je ustanovljeno da za svoj razvoj gljivica uzročnik
hrđe u nekim slučajevima ne treba sekundarnu biljku domaćina tj. Anemona
vrste odnosno da joj nije potreban ecidijski stadij. Iz toga slijedi
zaključak da heterecija nije obligatne već fakultativne naravi. U tom
slučaju, utvrđeno je da gljivica prezimljava u obliku uredosorusa tj.
uredospora na šljivi obzirom da su uredospore vrlo vitalne, otporne na
niže temperature te da mogu zadržati klijavost i tijekom zime (do 160
dana). Upravo te uredospore onda u proljeće same inficiraju lišće
šljive.
Postoji i treća mogućnost,
a ta je da uredospore u jesen zaraze koru jednogodišnjih mladica i tu
prezime u obliku uredomicelija. U proljeće uredomicelij formira
uredosoruse s uredosporama koje inficiraju lišće. Ovaj način zabilježen
je na šljivi i breskvi.
Zaštita od hrđe šljive
Ovoj bolesti podliježu skoro sve sorte šljive. Posebno su osjetljive ranije sorte kao što je Bistrica i Ringlo skupina šljiva.
Što se tiče kemijske zaštite, u pravilu su dovoljna dva prskanja. Prvo
prskanje se obavlja 5 do 6 tjedana nakon cvatnje (polovica do kraj
lipnja) te nakon 15 do 20 dana slijedi drugo prskanje (10. do 20.
srpnja). Suzbijanje se vrši prvenstveno organskim fungicidima Polyram,
Star, Dithane, Mankozeb, Kaptan, Topas C 50, Meteor, Antracol, Folpan,
Rival, Mikal, Stoper.
Kod suzbijanja hrđe treba obratiti pažnju na to da se ona javlja znatno
kasnije što znači da prskanje protiv plamenjače koje se vrši iza
cvatnje ne daje zaštitu od hrđe i obratno.
Uz hrđu, plamenjača je najvažnija gljivična bolest koja se javlja na
šljivi. Ova bolest posebno pridonosi alternativnoj rodnosti šljive što
znači da će se izmjenjivati jedna vrlo rodna godina i jedna slabo ili
potpuno nerodna godina. Neke sorte su prirodno sklone alternaciji, dok
kod većine ostalih sorata uzrok tomu je prvenstveno loša zaštita.
Plamenjača se javlja na svim sortama šljive, a posebno velike štete
nanosi sorti Požegača. Štete se očituju u prijevremenom otpadanju lišća
što onemogućava dozrijevanje plodova koji gube svaku upotrebnu
vrijednost.
Bolest napada
Lišće.
Uzročnik bolesti
Gljiva Polystigma rubrum.
Simptomi
Simptomi plamenjače šljive se isključivo javljaju na lišću, tipični su
te imaju dijagnostički karakter. U početku na lišću se javljaju
žućkaste, okrugle i nepravilno rasute pjege veličine 2 do 15 mm koje se
lako prepoznaju. One kasnije promijene boju u crveno-žutu do narančastu i
povećavaju se. List unutar pjege je malo zadebljan odnosno malo
udubljen na naličju, a pjega je ispupčena prema gore. Veličina i boja
pjega varira ovisno o sortama. Za sušnog razdoblja, pjege su posebno
velike.
Kod jakih infekcija, kada imamo velik broj (do 10) pjega po listu, može
doći do njihovog međusobnog spajanja što će rezultirati preranim
otpadanjem lišća pa će voćke već ljeti ostati gole. To će se negativno
manifestirati na dozrijevanje i kvalitetu plodova te na zametanje
cvjetnih pupova za iduću godinu. U slučaju da stablo šljive zbog
plamenjače odbaci sve lišće, šljiva često u jesen ponovo prolista i
procvjeta što biljku dodatno iscrpljuje i rezultira gubitkom roda
sljedeće vegetacijske sezone, a često se dogodi i da mladice uopće ne
dozru već se smrznu tijekom zime zbog povećane osjetljivosti. Radi toga
nerijetko dolazi i do sušenja cijele voćke.
Biologija bolesti
Gljiva saprofitski prezimljava na otpalom lišću na kojem formira zrele
peritecije. Iz peritecija u proljeće će se oslobađati askospore koje
vrše primarnu infekciju mladog lišća šljive. Askospore se u šljiviku
nalaze duže vrijeme, ali ih je najviše u periodu završetka cvatnje. U
slučaju povoljnih uvjeta kao npr. duža kiša, tada najviše dolazi do
zaraze. Sekundarne zaraze nema. Gljiva u pjegama formira piknide u
obliku crnih točkica s konidijama koje nemaju sposobnost zaraze tako da
su sve stvorene pjege posljedica zaraze askosporama.
Zaštita od plamenjače šljive
Sušenje šljive u Hrvatskoj je česta pojava iza jakog napada plamenjače i
jake zime pa je i to razlog više za njezino suzbijanje.
Od agrotehničkih mjera spomenimo sakupljanje i duboko zaoravanje ili
spaljivanje otpalog lišća čime smanjujemo infektivni potencijal
patogena. Preporučuje se sadnja manje osjetljivih sorata (Stanley), a
izbjegavati jako osjetljive sorte (Bistrica, Čačanska najbolja, Čačanska
rana, Čačanska ljepotica) ili koristiti kemijsku zaštitu.
Osnovna kemijska zaštita se obavlja nakon završetka cvatnje kada imamo
maksimum infekcije. Infekciju prije i za vrijeme cvatnje ne suzbijamo
jer je nema mnogo, a osim toga i infektivni potencijal je nizak.
Potrebna su dva prskanja. Prvo se obavlja nakon cvatnje, a drugo 3 do 4
tjedna nakon prvog tretiranja. Od organskih fungicida koriste se
Polyram, Star, Dithane, Mankozeb, Kaptan, Topas C 50, Meteor, Antracol,
Rubigan, Folpan, Rival, Mikal, Stoper. Bakreni fungicidi nisu
preporučljivi jer su neke sorte šljive na njih osjetljive i može doći do
paleži.
Parazit je na višnji, trešnji i marelici. Za vrijeme kišnih proljeća
česta je po okućnicama. U rasadnicima štete su dosta česte.
Bolest napada
Listove
Uzročnik bolesti
Gljiva Apiognomonia erythrostoma
Simptomi bolesti
U proljeće najmlađi listovi na vrhu izboja naglo venu, osuše se i
poprimaju tamnosmeđu boju. Osušeni listovi uviju se poput lijevka i
ostaju visjeti na stablu kroz cijelu vegetaciju, a ponekad i kroz zimu.
Na starijem inficiranom lišću javljaju se crvenkastosmeđe pjege s
uočljivim žutim rubom. Promjena boje gotovo uvijek počinje od ruba
plojke.
Biologija bolesti
Na otpalim zaraženim listovima tijekom zime počinju se formirati
periteciji koji postupno sazrijevaju do proljeća. Oni se formiraju na
licu i naličju plojke. Početkom travnja obično započinje oslobađanje
askospora i traje do kraja svibnja, a ponekad i duže. Askospore klijaju u
vlažnoj atmosferi kličnom cijevi i probiju kutikulu. Inkubacija traje 3
do 5 tjedana pa se prvi znaci bolesti mogu primijetiti u lipnju, ali i
mnogo kasnije. Krajem lipnja ispod epiderme počinju se formirati
loptaste strukture (piknidi). U njima se diferenciraju piknospore. Uloga
piknospora u epidemiologiji bolesti nije razjašnjena.
Zaštita od uvijenosti i sušenja lišća trešnje
Da bi se smanjio broj infekcija potrebno je lišće ispod stabala
sakupiti i spaliti ili zaorati. To nije dovoljno pa se provodi i zaštita
fungicidima. Prva zaštita provodi se u vrijeme otvaranja pupova
primjenom fungicida na bazi bakra. Sljedeća prskanja provode se
organskim fungicidima. Obično su to tri prskanja u intervalima od po 10
do 12 dana. Pripravci za suzbijanje kozičavosti (dodin, ditianon,
bitertanol) djeluju i na ovog parazita. Pred berbu, ovisno o karenci
fungicida, treba zaštitu prekinuti, ali ako u voćnjaku postoji zaraza
zaštitu treba nastaviti nakon berbe kako bi se sačuvao potreban fond
listova.
Smatra se da je ovaj štetnik introduciran u Europu iz Sjeverne Amerike
još krajem 18. stoljeća. Vrlo je proširena u nas i to češće u
intenzivnim voćnjacima. Jedan od razloga jest da se rado naseljuju na
brojnim ranama koje su nastale rezidbom.
Štetnik napada
Korijen, razvijene grane i mlade izboje.
Opis štetnika
Odrasli oblici su crvene, smeđe ili purpurne boje. Krilate su duge 1,8
do 2,3 mm, dok su beskrilne duge 1,2 do 2,6 mm. Tijelo odraslih se uopće
ne vidi ispod guste bijele voštane prevlake. Ako uklonimo prevlaku i
uši zdrobimo, vidi se crvena tekućina po kojoj su dobile ime.
Ličinke jabučne krvave uši prolaze kroz četiri razvojne faze pri čemu
se njihova dužina mijenja od 0,6 mm do 1,3 mm. Ličinke su tamno
crvenkasto-smeđe s plavkasto-bijelom voštanom prevlakom koja postaje sve
veća u kasnijim fazama razvoja. Taj voštani sloj pomaže krvavoj uši u
obrani od predatora i pesticida.
Biologija i životni ciklus štetnika
Prezime ličinke na vratu korijena i debljem korijenju te u pukotinama
debla i rak-ranama grana. Podnose vrlo niske temperature i do -27 ˚C.
razvoj započinje vrlo rano, već krajem zime. Razmnožava se
partenogenetski. Jedna ženka leže 100 do 150 ličinki. Ima 10 do 15
generacija godišnje. Temperature veće od 30 ˚C zaustavljaju
razmnožavanje, dok temperature veće od 35 ˚C onemogućavaju
razmnožavanje. Krilata generacija javlja se u jesen.
Jabučna krvava uš je monoecijska i gotovo monofagna vrsta jer se
uglavnom nalazi samo na jabuci, dok na ostalim vrstama ne nanosi štetu.
Šteta koju izaziva štetnik
Jabučna krvava uš je štetnik koji se hrani na stablu, korijenju,
razvijenim granama i mladim izbojima na način da siše biljni sok. Pri
tom stablo slabi, a na grančicama i korijenju formiraju se šiške. Ova uš
također proizvodi mednu rosu koja izaziva crnu čađavu plijesan na
plodovima i lišću. Posljedica napada je sušenje grana, pucanje kore i
stvaranje rak-rana na mjestima gdje štetnik siše.
Zaštita od jabučne krvave uši
1920. godine iz Amerike unesena je parazitska osica Aphelinus mali,
koja se brzo proširila po cijeloj Europi i znatno smanjila brojnost i
štetnost ovog štetnika. Danas se zbog pošteđivanja ove osice forsiraju
selektivni insekticidi na osnovi pirimikarba,metildemetona, tiometona
ili vamidotiona, koji dobro djeluju na krvavu uš, a nemaju jači
negativni učinak na A. mali. učinkovitim se smatraju i
neonikotinoidi.
Zimskim prskanjem uljanim organofosfornim insekticidima pošteđuje se
80 do 85 % osica, pa se ono preporučuje kao mjera suzbijanja krvave uši.
Stoga, za suzbijanje ovog štetnika primjenom insekticida, prvenstveno
se odabiru sredstva koja manje štete osici A. mali. U tijeku vegetacije
je pak najbolje primijeniti insekticid pred samu cvatnju jabuke, kada
postupno slabi aktivnost osice.
Znanstvenici su otkrili da je zapravo uholaža (Forficula auricularia L.)
odgovorna za kontrolu jabučne krvave uši jer u kombinaciji s
parazitskom osicom reducira infekciju uzrokovanu jabučnom krvnom uši.
Nakon što su isključili uholažu iz pokusa, komercijalno prihvatljiva
kontrola jabučne krvave uši nije postignuta, iako su bili prisutni drugi
prirodni neprijatelji kao što su božje ovčice, zlatooke te osolike
muhe.
Također, postoje dosta velike razlike u otpornosti pojedinih sorata
jabuka na napad krvave uši. Kao otpornije sorte ističu se Jonathan,
Ontario, Golden Delicious, Bobovac i druge.
Treba spomenuti i uzgoj jabuka na podlogama otpornijim na ovaj štetnik
kao npr. M II, M XII, i M XIII ili MM. naprotiv, podloga M 9 je
najosjetljivija na krvavu uš.
Mehaničko odstranjivanje jače zaraženih grana i premazivanje rana nakon rezidbe smanjuju štetnost jabučne krvave uši.
Podzemne zaraze se mogu smanjiti tretiranjem tla oko voćke sredstvima
na osnovi lindana i drugim zemljišnim insekticidima, te nagrtanjem
tretiranog tla oko voćke.
Opis štetnika
Leptiri imaju promjer krila 16 do 20 mm i ona su najčešće čisto bijele
boje. Prednja krila imaju crne točke, a zadnja krila su sivkasta i
resasta.
Gusjenice narastu do 20 mm. Žutozelene su, sivkaste ili žućkaste boje s
po dvije crne točke na svakom segmentu. Glava im je crna. Kukulje se u
malim bijelim prozirnim kokonima koji su poredani jedni pored drugih u
središtu zajedničkog gnijezda.
Jaja su odlagana u konveksne, ovalne ili izdužene nakupine. Najprije su žućkaste, a kasnije smeđe boje.
Biologija i životni ciklus štetnika
Prezimi kao gusjenica prvog stadija u jajnom leglu. Leglo se sastoji od
20 do 80 jaja položenih jedno do drugog i pokrivenih sivkastom
prevlakom što ga to čini sličnim boji kore. Početkom proljeća kada
temperature porastu iznad 14 °C počinju izlaziti gusjenice koje
započinju s hranjenjem. Njihov razvoj traje do kraja svibnja. Žive
zajednički u paučinastim gnijezdima – zaprecima. Tu se i kukulje.
Odrasli leptiri javljaju se u lipnju i srpnju, katkada i kasnije. Odlažu
jaja na voćke. Leptiri su aktivni u sumrak (letenje, parenje, lijeganje
jaja).
Ima jednu generaciju godišnje.
Štete koje izaziva štetnika
Gusjenice napada lisne pupovi, a zatim i lišće koje obavijaju pređom.
Izazivaju opadanje lišća na vrhovima grančica jabuke, dok ono koje
ostane na stablu biva izgrizeno. Kod veće defolijacije, ljetni rast
plodova je zaustavljen dok oni koji kasnije dozrijevaju prijevremeno
opadaju.
Značaj oštećena se razlikuje od godine do godine.
Zaštita od jabučnog moljca
Suzbijanje jabučnog moljca provodi se zimskim prskanjem voćaka uljanim
organofosfornim insekticidima koji uništavaju gusjenice u jajnim
leglima. U vrijeme vegetacije suzbijanje se provodi na način da se
skidaju I uništavaju zapreci zajedno s gusjenicama te tretiranjem voćaka
insekticidima na osnovi klorpirifosmetila, diazinona, diklorvosa te
piretroidima.
Bioinsekticidi na bazi Bacillus thuringiensis također su učinkoviti.
Važan je I prirodni neprijatelj osica Ageniaspis fuscicollis
U vrijeme vegetacije izvodimo ljetnu rezidbu ili zelenu rezidbu i to na bujnim rodnim granama. Tom rezidbom odstranjujemo lišće na dijelovima krošnje gdje je nekorisno, režu se vodopije, zatim mladice koje rastu okomito prema unutra i jače mladice uz vrhove skeletnih grana ili na lukovima savijenih grana. Osnovni cilj zelene rezidbe je prozračivanje i osvjetljavanje krošnje radi boljeg diferenciranja cvjetnih pupova. Rezidba na zeleno obavlja se nekoliko puta. U početku vegetacije kad mladice tek počnu rasti izvodi se pinciranje. U razdoblju bujnog rasta do kraja lipnja izvodi se proljetna rezidba. Pri kraju ljeta kod nekih vrsta voćaka izvodi se dopunska ljetna rezidba.
1. Pinciranje se izvodi na mlađim voćkama u uzgoju, najčešće na koštičavim i ponekad na kruškama. Izvodi se i na voćkama u rodu kad se uklanjaju vodopije i prekobrojne mladice blizu mjesta pogrešno prikraćenih izboja zimskom rezidbom. Pinciranje je prekidanje zeljastih vrhova tek krenulih mladica čime se zaustavi njihov rast. Prekinuta mladica se razgrana iz pupova ispod mjesta pinciranja.
2. Proljetna rezidba se prvi put obavlja početkom svibnja kada se odstranjuju bujne mladice na nepoželjnim mjestima, prije svega vodopije i bočne mladice pri vrhovima grana. Drugi put se provodi početkom lipnja pa do kraja lipnja. Odstranjuju se jače mladice pri vrhu grana, mladice koje zasjenjuju, te dijelovi grana na kojima se nalaze preguste zasjenjene mladice. Tu rezidbu treba obaviti prije nego mladice pri osnovi odrvene.
3. Dopunska ljetna rezidba obavlja se samo na jako bujnim voćkama ili na vrlo bujnim dijelovima krošnje negdje do sredine srpnja. Rezidba u ovom roku posebno je opravdana ako je u proljetnom dijelu vegetacija bila vrlo intenzivna a u srpnju naglo zasuši. Smanjenjem količine lišća smanjit će se transpiracija i ublažiti posljedice suše.
Pepelnica je opaka bolest koju je otkrio Oidium Tuckeri, pa je ona po njemu i dobila ime oidij. Botanički, latinski naziv uzročnika je gljivica Erysiphe necator, kojem je stari naziv Uncinula necator, Schw., Burr. Oidij. Pepelnica (uz naziv oidij, lug, metljika i dr. nazive) je vrlo raširena gljivična bolest , koja napada sve zelene dijelove (mladice,lišće,cvat i već razvijen plod bobicu). Za razliku odperonospore, micelij ove gljivice (koja prezimi u formi spolnih plodišta na otpalom lišću ili u pupu, iz kojeg hifama dospije na tek izrasle mladice) razvija se na površini zelenih organa i tzv. haustorijama iz napadnutih organa crpi sok. Kasnije se širi posebnim rasplodnim stanicama-konidijama. Intenzitet napada (i šteta) ovisi o naravi sorte (a među osjetljive svrstavamo müller thurgau, pinot bijeli, sauvignon bijeli, silvanac zeleni i dr.), vremenskim prilikama (čemu pogoduju sparni dani za vrijeme vegetacije), gustoći sklopa (npr. broju čokota po jedinici i bujnost poticana gnojidbom), te o načinu zaštite. Kao što je istaknuto, neke su sorte vinove loze više, druge manje otporne na napadaj ove gljivice, kojoj pogoduje visoka temperatura i vlažnost zraka.
Stoga u područjima s većom relativnom vlažnošću zraka posebnu pažnju valja obratiti na to. Ispravna, a to znači ne jaka gnojidba (dušikom), odstranjivanje suvišnog lišća i zaperaka i dr. kulturalne mjere (uništavanje korova npr.) pridonose zaštiti od ove bolesti. Kao sredstvo za zaštitu najviše se koristi elementarni sumpor, kojem se vinogradari opravdano ponovo vraćaju i čija se uporaba preporuča u razdoblju poslije cvatnje pa sve do šare i to po suhom vremenu. Uz pripravke na bazi močiva sumpora (kao što su Chromosul 80 i dr.), te organske (Karathane i dr.) postoje i sistemični fungicidi (Bayleton Tilt, Topas, Rubigan, Anvil, Folicur 250TC i dr.).Fitomedicina stalno izučava i pronalazi nova i efikasnija sredstva u borbi protiv ove opake bolesti (poput Quinoxyfen-a i sl.), pa se možemo nadati i novim otkrićima na tom području, poglavito na području primjene biopesticida. Za sva zaštitna sredstva što se već nalaze na tržištu uputstva su napisana na kutiji u kojoj su ona upakirana. Valja međutim znati, neka od tih sredstava jaki su otrovi, pa osim pozornosti preporuča se konzultirati iskusnog fitomedicinara. Uz navedena postoje i tzv. kombinirana sredstva zaštite (kao Folicur E), što istovremeno lozu brane od peronospore, oidija, odnosno pepelnice i sive plijesni. Naime, zaštitu loze od pepelnice vinogradari najčešće provode istovremeno kada lozu prskaju protiv peronospore (plamenjače), ma da se zna da je glavni napad pepelnice kasnije, tj. u doba kada plamenjača više nije prijetnja zdravstvenom stanju loze. Pepelnicu na lozi najlakše zapažamo na bobici (na kojoj se prvo vidi siva prevlaka, koja prelazi u tamne mrlje, da bi poslije na tom mjestu bobica napukla, tako jako da se pokažu čak i sjemenke). Dobar vinogradar ne čeka da primijeti prve simptome, već zaštitu provodi preventivno i u pravom trenutku. Ta akcija ne smije ni uraniti ni zakasniti. Na velikim plantažama stručnjaci prate vegetaciju, temperaturu i relativnu vlažnost zraka, pa, prema tome, određuju pravi trenutak tretiranja. Oni znaju da ni jedno sredstvo lozu ne štiti trajno, već deset (kontaktni fungicidi) do 14 dana (sistemici). S obzirom na to da pepelnica ima moć stjecanja rezistentnosti, poglavito prema nekim zaštitnim sredstvima, najčešće se isto sredstvo koristi dva, a najviše do tri puta, a zatim mijenja s nekim drugim (najbolje u konzultaciji s fitomedicinarom).
Vinogradara praktičara zanimat će i sljedeći interesantni podaci. Prvi zapis o pojavi ove bolesti datira iz 1841. i to u Engleskoj, da bi zbog njena napada od 1852. do 1854. urod grožđa u Francuskoj pao čak za 80 %. Prvi poziv na uzbunu od njene opasnosti kod nas objavio je Gospodarski list 1853., što još nije potvrda da je do tog časa bolest već i do nas stigla. Za nas je zanimljiv podatak da je prvi puta u zaštiti od ove bolesti sumpor korišten 1861. u Bakarskoj Dragi, a samo godinu dana poslije i u Kraljevici. Naime, te godine (1862.) Gospodarski list prenosi preporuku Tršćanskog vrtlarskog društva kako valja sumporiti lozu. Naime, tada se preporučalo prašenje sumpornim cvijetom prvi put kad čokot prolista, a grozdići se pokažu, drugi put neposredno pred cvatnju, treći put desetak dana poslije cvatnje, a četvrti dva do tri tjedna poslije trećeg tretiranja. Najnovijim istraživanjima fitopatologa dokazano je da suzbijanje ova opake bolesti valja obaviti u tijeku vegetacije (a ne u doba mirovanja) i to rigoroznije u vinogradima u kojima je u tijeku prošle godine bio jak napad od onih u kojima te bolesti nije bilo. U tom slučaju zaštitu valja otpočeti ranije (kod zdravih vinograda to može biti kada su ljetorasti već podosta porasli i kada je na njima već porastao veći broj tj. i do deset listića). Ako je sorta osjetljiva na ovog patogena (a takve su od bijelih kultivara chardonnay i sve vrste pinota, a od crnih primjerice cabernet sauvignon) tada uz redovitu zaštitu (ne po jakom suncu i vrućini, ali ne ni po rosi), valja provoditi i promjenu zaštitnog sredstva, kako se ne bi iskazala rezistentnost na jednu vrstu pripravka. Kada vinogradare zaskoči ova bolest jedini način kurative je prskanje s pripravkom hipermangana (kojeg valja razrijediti u vodi u koncentraciji od 0,125% uz dodatak 2% gašenog vapna), nakon čega kroz dan-dva slijedi prskanje s jednim od sistemika protiv pepelnice.
Simptomi bolesti
Najčešće
su napadnuti list i boba, a rjeđe cvijet, a vrlo rijetko mladica i
vitice. Prvi znaci bolesti najčešće se pojavljuju na najdonjim
listovima. Na mladim listovima nastaju nešto svjetlije zelene do žute
zone tzv. "uljane mrlje" koje se postupno povećavaju dosežući promjer 1
do 3 cm. Uskoro, nakon inkubacije, s donje strane lista na mjestu
"uljanih mrlja" izbijaju bijele prevlake. To su brojni sporangiofori sa
sporangijima. Zaražene zone postaju crvenkasto-smeđe. Na starim
listovima nastaju žuta do crvenkasta polja omeđena žilama formirajući
mozaik sa zelenim zdravim dijelovima lista. Bez obzira radi li se o
primarnoj ili sekundarnoj zarazi, zaražene zone lista počinju smeđiti, a
tkivo odumire i suši se. Na posmeđenom dijelu nema fruktifikacije jer
je gljiva obligatni parazit i može egzistirati samo u živim stanicama.
Micelij ulazi u zdravi dio lista, a pjega se postupno širi. Pjege se
javljaju na nekoliko mjesta na listu, ali kada je zahvaćen veći dio
plojke dolazi do sušenja i otpadanja lista. Do defolijacije može doći
već krajem srpnja. Zaraženi listovi izvor su zaraze za ostale zelene
organe.
Na cvijetu može biti zaražena cvjetna kapica još prije
nego se cvijet otvori. Ona posmeđi i osuši se. Za vlažnog vremena na
cvatu se mogu pojaviti sporangiofori sa sporangijima, pa je dio ili
čitav cvat presvučen bijelom prevlakom. Katkada je zaražena i
peteljkovina cvata. Ukoliko je zahvaćena veća površina, dolazi do
potpunog sušenja peteljkovine. Ako je djelomično zaražena, onda se
peteljka zajedno s cvatom spiralno savija.
Bobe mogu biti
zaražene od zametanja pa do promjene boje odnosno dok ne počnu
omekšavati. Ukoliko su bobe zaražene neposredno poslije cvatnje na njima
se javlja bijela prevlaka koja potječe od sporonosnih organa parazita.
Kada bobe pređu jednu trećinu veličine karakteristične za određenu
sortu, puči na bobama prestaju funkcionirati pa do infekcija dolazi kroz
puči peteljkovine. Bobe se smežuraju, pokožica postaje kožasta izgleda i
poprima ljubičastosmeđu boju. Najčešće je u grozdu zaraženo nekoliko
boba, dok se ostale normalno razvijaju.
Mladice su rijetko
zaražene. Najosjetljivije su kada su dugačke 10 do 15 cm. Ako su
zaražene, na njima se stvara bijela prevlaka. Na napadnutim zonama tkivo
odumire poprimajući razne nijanse smeđe boje. Ako je zahvaćen veći dio
mladice, ona se osuši.
Biologija bolesti
Oospore,
koje nastaju u zaraženom tkivu lista, predstavljaju glavni način
prezmljavanja. Oospore mogu izdržati vrlo niske temperature, do –26°C u
periodu od 5 dana. U proljeće, nakon što se tlo zagrije na 8 do 10°C, a
istovremeno u jednom danu padne više od 10 mm oborina, neke oospore u
prezimljelim listovima će proklijati. Preostale će klijati kasnije u
istoj vegetaciji, neke slijedeće, a neke tek treće godine. Na taj način
možemo protumačiti zašto i nakon sušne godine bez plamenjače, u
sljedećoj godini može doći do jakih zaraza. Od početka vegetacije
oospore klijaju sukcesivno nekoliko mjeseci tako da su primarne
infekcije moguće kroz jedan dulji period. Na oosporama nastaje nosač
(sporangiofor) koji nosi makrozoosporangij. Iz makrozoosporangija
oslobađa se 8 do 50 zoospora. Kapljice kiše koje padnu na zemlju i
odbiju se od nje, prenesu pojedine zoospore na listove. Zoospore se
pomoću bičeva gibaju do puči, zatim odbace bičeve, obaviju se membranom i
prokliju. Klična cijev ulazi kroz otvor puči i dolazi do uspostavljanja
parazitskog odnosa. Micelij se širi međustaničnim prostorima, a parazit
uzima hranu iz susjednih stanica pomoću sisaljki (haustorija). Nakon
inkubacije, koja ovisi o temperaturama i vlazi zraka, skupine
sporangiofora koje nose sporangije izbijaju kroz puči. Tijekom
vegetacije dolazi do nekoliko sekundarnih zaraza. Koncem ljeta i tijekom
jeseni u zaraženom tkivu listova stvaraju se oospore koje osiguravaju
prenošenje zaraze u sljedeće vegetacije.
Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija
PRIMARNA INFEKCIJA
Vlažno tlo i temperatura 8 do 10 °C preko 24 sata
Na listovima kap vode najmanje 4 do 6 sati - listovi promjera 2 do 3 cm (tada funkcioniraju puči)
SEKUNDARNA INFEKCIJA
2 do 3 dana barem 10 do 11 mm kiše
Temperatura iznad 8 °C
Zaštita od plamenjače vinove loze
O
zaštiti treba razmišljati već kod podizanja vinograda. Uzgoj relativno
otpornih kultivara na plamenjaču bio bi najbolje rješenje. Premda
postoje reletivno otporni kultivari na plamenjaču, oni nisu prihvaćeni
na većim površinama za proizvodnju vina, između ostalog i zbog očuvanja
vlastitog tradicionalnog sortimenta. Vinogradi podignuti na nagnutim,
južnim, sunčanim ekspozicijama i propusnim tlima manje su napadnuti jer u
takvim vinogradima parazit ne nalazi najpovoljnije uvjete za razvoj.
Obrnuto je s vinogradima koji su posađeni na niskim terenima i tlima
koja zadržavaju vodu. Mjesta izložena propuhu povoljnija su jer zračne
struje brže suše lišće i tlo. Zbog istog razloga, redove treba postaviti
u pravcu vjetrova. Ostali uzgojni zahvati, ako su obavljeni
pravovremeno, mogu doprinijeti smanjenju zaraze. Plijevljenjem mladica
sa starog drva smanjuje se mogućnost primarnih infekcija. Kod prvog
zalamanja zaperaka smanjuje se broj listova u čokotu pa je bolje
provjetravanje i kvalitetnija aplikacija fungicida. U vrijeme drugog
zalamanja i vršikanja, listovi su obično zaraženi. Skidanjem vrškova,
odstranjuju se i zaraženi listovi pa je infektivni potencijal u
sljedećoj vegetaciji manji. Loza troši najveće količine dušika do konca
cvatnje. Nakon toga perioda treba je prihraniti samo ako to analiza
pokaže, u protivnom loza stvara mnogo zelene mase koja pogoduje razvoju
plamenjače i ostalih bolesti. Svim do sad spomenutim zahvatima može se
zaštita olakšati, ali niti jedan od njih ne može zamijeniti primjenu
fungicida.
Kada se ne bi provodila zaštita fungicidima, loza
bi nakon nekoliko godina propala prvenstveno zbog plamenjače, ali i zbog
pepelnice. Posljednjih godina, broj prskanja značajno je smanjen. Danas
se može postići zadovoljavajuća zaštita s 4 do 6 prskanja u prosječnim
godinama. Nije to samo ušteda, već i značajan ekološki pomak. Na osnovi
saznanja iz biologije parazita i epidemiololigije bolesti izrađeno je
nekoliko mogućnosti prognoze koje koristi najsuvremenija
agrometeorološka stanica Pinova Meteo.
Prognoza
Na
osnovi klimatskih uvjeta, Müller je napravio prvu metodu prognoze
poznatu pod nazivom Müllerova krivulja. Ta se krivulja pokazala pouzdana
u sjevernoj Hrvatskoj, dok se u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji) pokazala
neprihvatljivom. Prema toj metodi do primarnih zaraza može doći kada su
istovremeno u vinogradu ispunjeni sljedeći uvjeti:
da je tlo zagrijano na 8 °C što odgovara temperaturi od 10 do 11°C u meteorološkoj kućici,
da je tijekom 2 dana palo barem 10 mm kiše,
da
u vinogradu ima zrelih oospora. U svakom vinogradu ima više ili manje
zoospora, međutim pitanje njihove zrelosti bi trebalo provjeravati. To
se danas ispituje u labolatorijima.
da listovi imaju barem 4 do 5 cm u promjeru.
Kada
su istovremeno ispunjena sva četiri uvjeta treba pomoću Müllerove
krivulje izračunati inkubacijski period. Međutim, prskanje pred kraj
prve inkubacije obično se ne izvodi s obzirom da su gotovo uvijek
primarne zaraze vrlo slabe zbog nezrelosti oospora ili niskih
temperatura tijekom noći. Tako da nakon isteka prve inkubacije započinje
se s računanjem druge inkubacije i tada se odlučuje za zaštitu.
Od
ovog pravila se odstupa u slučaju da su uvjeti za primarnu infekciju
bili optimalni, a loza ima razvijene lucnjeve s brojnim listovima. U
nedostatku meteorološke stanice, trajanje inkubacije može se približno
odrediti na osnovu dole prikazane tablice:
1 -11 svibnja
12-15 dana
12-25 svibnja
11-13 dana
26-31 svibnja
8-12 dana
1 -15 lipnja
7-11 dana
16-22 lipnja
6-9 dana
23-30 lipnja
4-7 dana
1 -31 srpnja
4-7 dana
Kod
ove procjene zaštitu treba obaviti prije isteka inkubacijskog perioda.
Nakon isteka inkubacijskog perioda očekuje se pojava sporangiofora i
sporangija na listovima. Čim se uoče prve zaraze, uvjeti za nove
sekundarne infekcije se mijenjaju. Tako za sekundarne zaraze moraju u
vinogradu biti istovremeno ostvareni sljedeći uvjeti:
temperature iznad 10 °C
da su zeleni organi vinove loze vlažni 2 ili više sati (kiše, rose, magle).
Uz dominantnu bolest sivu plijesan plodova jagode (Botrytis cinerea),
posljednjih desetak godina u intenzivnim nasadima jagoda pri uzgoju u
plastičnim tunelima sve češće pronalazimo simptome tzv. antraknoze (Colletotrichum acutatum, C. gleosporioides), uzročnika srčane truleži stabljike i lisne drške, nepravilnih tamnih lisnih pjega i uleknute tamne pjegavosti plodova jagoda. Nažalost, većina najčešće uzgajanih sorti jagoda je vrlo osjetljiva na spomenuti poremećaj.
Većina specifičnih fungicida koje koristimo za suzbijanje sive plijesni (Botrytis cinerea)
ima samo djelomičnu djelotvornost na antraknozu jagoda. U našoj je
zemlji registriran za suzbijanje ove bolesti mankozeb (Dithane DG), ali
uz propisanu karencu 21 dan.
Određenu zaštitu daju neki pripravci iz IBE
skupine (npr.difenkonazol), a prema pokusno-proizvodnim iskustvima na
antraknozu su djelotvornije djelatne tvari iz skupine strobilurina:
azoksistrobin (Quadris SC, Ortiva), trifloksistrobin (Zato 50 WG) i
kombinacijapiraklostrobina & boskalida (Signum DF).
Pepelnica jagoda
(Sphaerotheca macularis, S. aphanis) naseli donju lisnu stranu,
zaraženo se tkivo uvija prema gore, a rubni dio naličja pocrveni. Za
razliku od drugih biljnih pepelnica površinski je micelij na jagodama
vrlo rijetko vidljiv, a najvažniji ekološki čimbenik ranije pojave pepelnice u jagodama je visoka vlažnost zraka.
Pepelnica jagode
Stoga se pepelnica brže razvija i veće štete pravi pri uzgoju jagoda u zaštićenom prostoru (visokim tunelima, plastenicima, staklenicima). Moguća je zaraza još mladih i zelenih plodova,
nakon čega se njihov oblik mijenja zbog neravnomjernog rasta zdravog i
napadnutog dijela. Napad pepelnice na jagodama se može poistovjetiti sa fiziološkim poremećajima uslijed neravnomjerne gnojidbe.
U uvjetima vrlo visokih temperatura ispod plastičnih tunela dominantan štetni organizam životinjskog podrijetla je staklenička grinja iz skupine crvenih pauka (Tetranychus urticae), a također se pojavljuju štetne gusjenice i kornjaši iz skupine voćnih pipa koji oštećuju cvjetne stapke jagoda.
Grinjama odgovara toplo vrijeme
Moguće
je u jagodama koristiti protiv štetnih organizama pripravak Laser KS
(0,015-0,02 %) koji se registriran protiv kalifornijskog tripsa (Frankliniella),Tetranychus urticae), kojoj za brzo umnožavanje odgovara suho i iznadprosječno toplo razdoblje.
Zbog vrlo toplog razdoblja krajem ožujka i početkom travnja pronađene su prve jedinke stakleničke ili koprivine grinje. U jagodama dopuštenje za suzbijanje koprivine grinje imaju pripravci Vertimec EC (0,75-1,25 lit./ha) (K=3 dana) i Kraft EC (0,5-1,2 lit./ha) (K=7 dana)!
Važno: pripravci na osnovi abamektina (Vertimec, Krast) otrovni su i opasni za oprašivače (pčele medarice)!
Posljednjih godina jabučna krvava uš (Eriosoma lanigerum Hausm.)
postaje sve veći problem u plantažnim voćnjacima jabuka. Unatoč
primjeni dostupnih insekticida registriranih za suzbijanje jabučne
krvave uši, nerijetko dolazi do jačanja jesenske populacije štetnika i
pojave šteta u vidu rak-rana. Prošlogodišnja vrlo topla jesen pogodovala
je razvoju jabučne krvave uši te je njena populacija značajno porasla. U
fazi jesenskog opadanja lišća na izbojima i granama jabuka bile su
vidljive brojne kolonije krvave uši. Mnogi su voćari, zabrinuti zbog
nastale situacije, odlučili nakon berbe suzbiti krvavu uš selektivnim
insekticidom Pirimor 50 WG. Riječ je o sistemičnom aficidu s kojim se
krvava uš može uspješno suzbijati u vegetaciji, ali u fazi mirovanja
stabala kad nema lisne mase nije bio dovoljno učinkovit. Nekada su se u
toj fazi koristili insekticidi na bazi diazinona i endosulfana, no
njihova primjena više nije dozvoljena.
Brojni su uzroci porasta brojnosti populacije jabučne krvave uši. Jedan
od bitnih je otežano suzbijanje ovog štetnika jer je presvučen bijelom
voštanom prevlakom i skriven u pukotinama kore i rak-ranama, a u ljetnim
mjesecima i lisna površina otežava kvalitetnu aplikaciju. Tome treba
dodati i sve manji utrošak škropiva po jedinici površine u suvremenim
voćnjacima. Na populaciju jabučne krvave uši utječu i klimatski uvjeti,
osjetljivost podloge i sorte, uzgojni oblik, rezidba, gnojidba te
negativan učinak primjene sredstava za zaštitu bilja na prirodnog
neprijatelja – parazitsku osicu Aphelinus mali.
Vrlo sitna osica Aphelinus mali je endoparazitoid jabučne
krvave uši koji se razvija unutar tijela odrasle uši, a na kraju razvoja
osice - uš ugiba. Osica je porijeklom iz Sjeverne Amerike, a u Europu
je 20-tih godina prošlog stoljeća namjerno unešena kako bi se koristila
za biološko suzbijanje jabučne krvave uši. Krajem tridesetih godina
osica A. mali uzgajana je u Zavodu za zaštitu bilja u Zagrebu
te su grančice jabuke zaražene krvavom uši parazitiranom ovom osicom
prodavane kao “afelinizirani materijal”. Grančice su unošene u voćnjake
te se na taj način osica proširila u našim krajevima.
Osica A. mali je vrlo sitna, tek nešto duža od milimetra, te je
gotovo neprimjetna u voćnjaku. Najčešće je skrivena pod lišćem, a
zanimljivo je da se pokreće više skakanjem nego letenjem. Ženka osice
leglicom odloži jaje u tijelo jabučne krvave uši, a nakon tri dana se iz
njega razvije ličinka koja se hrani i živi na račun domaćina – krvave
uši. U početku nije uočljivo da je riječ o parazitiranoj krvavoj uši, no
nakon nekog vremena njeno tijelo pocrni, a najsigurniji znak
parazitacije je rupa u tijelu uši kroz koju je izašla potpuno razvijena,
odrasla osica.
Osica A. mali vrlo je sitna
A. mali na grančici jabuke
Životni ciklus osice A. mali traje 20-25
dana, a tijekom vegetacije može razviti 6-7 generacija. Prezimi kao
ličinka ili kukuljica unutar tijela krvave uši na grančicama jabuka te
je vrlo važno prilikom rezidbe takve grančice ostaviti u voćnjaku kako
bi se korisna osica mogla nesmetano razvijati.
Odrasla osica izlazi iz parazitne krvave uši
Prepoznatljiv znak paratizaicije krvave uši
Da bismo očuvali populaciju ovog korisnog kukca u
voćnjacima jabuka potrebno je prilikom suzbijanja štetnika jabuke
koristiti selektivne insekticide koji pošteđuju korisne kukce kao što su
recimo pirimikarb (Pirimor 50 WG) te regulatori razvoja kukaca. S druge
strane, važno je izbjegavati insekticide širokog spektra djelovanja
(sintetski piretroidi) koji štetno utječu i na prirodne neprijatelje
jabučne krvave uši.
Izvor: http://www.savjetodavna.hr/
Autor teksta i fotografij::mr. sc. Željkica Oštrkapa-Međurečan