utorak, 31. svibnja 2016.

Jabučna zelena uš-Aphis pomi De Geer

Ovaj štetnik je proširen po cijeloj Europi, a vrlo je čest i kod nas. Osim jabuke napada i krušku.
Vršno lišće i neodrvenjene vrškove izboja.

Opis štetnika
Tijelo odrasle jabučne zelene uši dugo je 1,5 do 2,5 mm, ovalno do kruškolikog oblika i žuto-zelene je boje. Sifoni su dugi i tamni, a kauda je crna. Noge i ticala su svjetlije boje sa smeđim vrhovima. Tuberkule ima obavezno na prvom i sedmom članku zatka te na drugom, trećem i četvrtom članku, ali nikad na svim člancima.
Krilati odrasli oblici imaju crno prsište i zeleni zadak s 3 para crnih lateralnih okruglih mrlja na prednjem segmentu zatka.
Jaja su zelenkastožute do zelene boje, ali brzo postanu sjajno crne.


Biologija i životni ciklus štetnika
Na jednogodišnjim izbojima i bazi pupova odložena su zimska jaja.
U vrijeme bubrenja pupova javlja se osnivačica koja siše pupove. Ona osniva cijelu koloniju. Nakon 2 do 3 tjedna počinje proizvoditi potomstvo koje se sastoji samo od ženki. One su u početku bez krila, dok se krilati oblici javljaju kasnije, tek krajem proljeća ili početkom ljeta. Krilati oblici su zaslužni za širenje zaraze u voćnjaku. Sve daljnje generacije žive na naličju vršnog lišća. Ujesen (listopad, studeni) se pojavljuju oba spola. Nakon parenja, zimska jaja su položena u velikim grupama što je neobično za lisne uši.Može imati do 17 generacija. Jedna ženka leže 20 do 40 mladih.
Jabučna zelena uš je monoecijska vrsta jer ne migrira na druge vrste.


Šteta koju izaziva štetnik
Vršno lišće se zbog sisanja lagano deformira na način da se kovrča, ali ne mijenja boju. Jabučna zelena uš siše i na još neodrvenjenim vrškovima izboja, pa se ti izboji iskrivljuju i kasnije zaostaju u porastu.
Šteta je veća u rasadnicima na presadnicama.
U ljetnim mjesecima ovaj štetnik izlučuje mnogo medne rose pa je intenzivna pojava čađavice na biljkama kojima se hrani.


Zaštita od jabučne zelene uši
Za suzbijanje ove uši, pragom odluke smatra se 10 do 15 kolonija na 100 organa(najčešće izboja) pregledanih vizualnom metodom ili pak 20 do 25 uši uhvaćenih metodom 100 udaraca.
Suzbijanje je pomoću kemijskih pripravaka na osnovi pirimikarba, tiometona, metildemetona, imidakloprida, pimetrozina…

Pepelnica breskve-Podosphaera pannosa

Pepelnica breskve u pojedinim godinama može izazvati znatne štete, posebno na plodovima. U voćnjacima u kojima rano prestaje zaštita zna se pojaviti u jesen na listovima za vrijeme sekundarnog prirasta mladica.

Uzročnik bolesti
Gljiva Podosphaera pannosa.

Simptomi bolesti
Napadnuti dijelovi mogu biti djelomično ili potpuno prekriveni prljavobijelom gustom prevlakom hifa koje tvore micelij s oidijima. Tek nastala prevlaka je bijela, a kasnije postane blijedožuta. Stariji listovi su otporniji od novonastalih. Parazitirani list je u početku malo svjetliji, a uskoro se na zaraženim mjestima pojavi bijela prevlaka koja postepeno prekriva sve veću površinu. Kod jakih zaraza list može biti napadnuti i s lica i s naličja. Mladi listovi se uvijaju zbog nejednoličnog rasta parazitiranog i zdravog dijela plojke. Zaraženi listovi ne dostižu normalnu veličinu, a ako su jako napadnuti osuše se i otpadnu, no to se češće događa kad je čitava mladica napadnuta. Mladice mogu biti napadnute samo kad su zelene. Jako napadnuti vrhovi mladica s kojih je otpalo lišće, suše se. Na plodovima nastaju prljavobijele micelarne prevlake okrugla do ovalna oblika koje prekrivaju dio ploda. Mladi se plodovi nakon napada osuše.

Biologija bolesti
Parazit može prezimjeti u obliku kleistocija , premda se na području Hrvatske isti vrlo rijetko formiraju stoga imaju manju važnost u preživljavanju gljive. U tom slučaju kad nema kleistocija, gljiva prezimljava u obliku micelija u vršnim, rjeđe postranim pupovima. U proljeće s kretanjem vegetacije  gljiva prati rast listova i inficira ih ostvarujući prvu generaciju oidija. Tijekom vegetacije zaraza se vrši pomoću oidija.

Uvjeti za ostvarenje infekcije
Većina konidija proklija pri temperaturi od 21 do 27 °C uz relativnu vlagu zraka veću od 75%. Gljiva gubi virulentnost kada temperature budu više od 28 do 30 °C ili ako relativna vlaga padne ispod 70 do 75%. Pri 36 °C oidije ne klijaju. Jake kiše ispiru oidije s lišća i na taj način smanjuju infektivni potencijal gljive. Razdoblje inkubacije i pri optimalnim temperaturama relativno dugo traje, čak do 11 dana, dok se pri nižim temperaturama od 5 do 6 °C može produžiti i do 25 dana.

Zaštita od pepelnice breskve
Rezidbom zaraženih izboja tijekom zime smanjuje se potencijal infekcije i olakšana je zaštita u proljeće. Kemijska zaštita od pepelnice na breskvama i nektarinama počinje  kad plodovi dostignu veličinu lješnjaka tj. negdje polovicom svibnja ili početkom lipnja, ovisno o klimatskim prilikama i osjetljivosti sorte. Ako nema zaraze listova, zaštita sorata s učestalom zarazom plodova treba započeti odmah nakon završetka faze cvatnje. Rane sorte treba nastaviti prskati i nakon berbe. Smatra se da do 15% zaraženih listova u jesen ne utječe negativno na odrvenjivanje mladica. Koriste se fungicidi na bazi sumpora i dinokarpa, a kasnije kad se pojave prvi simptomi koriste se kurativni sistemici (triazoli).

Koliko vode trebaju voćke

 
Nasadi jabuka i krušaka
Kod nasada jabuka preporučuje se natapanje kap po kap, jer tako biljka kontinuirano dobiva vodu i postižu se velike uštede vode. Preporučuju se kratki razmaci između obroka vode, s količinski ograničenim obrocima vode kako bi se osiguralo da biljke lakše uzimaju vodu.Kod jabuka i krušaka često se kombinira kap na kap sa sustavima za kišenje. Sustavi za kišenje u rano proljeće služe kao „antifrost“ zaštita protiv mraza, dok s druge strane u ljetne mjesece mogu poslužiti za „hlađenje i osvježavanje“ biljaka i plodova. Samim isparavanjem vode snizuje se temperatura u voćnjaku šta značajno doprinosi kvaliteti plodova i smanjenju stresa kod biljaka radi visokih temperatura. Potrebe za vodom velike su kroz cijelu vegetaciju, do pred samu berbu, kad bi trebalo smanjiti količine vode radi lakšeg čuvanja plodova. Nakon berbe također postoje potrebe za vodom, pa s natapanjem treba nastaviti do prestanka vegetacije. Jabuka kroz vegetaciju ima sljedeće potrebe za vodom: travanj: 40-60mm, svibanj 70-100 mm, lipanj 90-120 mm, srpanj 110-130 mm, kolovoz 100-130 mm, rujan 50-60 mm. Trenutak natapanja može se odrediti i praktičnim putem ili mjerenjem vlažnosti tla tenziometrom, kad tijekom 2 do 3 tjedna padne manje od 25 mm oborina i kad lišće jabuke uslijed nedostatka vlage prestane rasti i počne dobijati blijedu, zelenožutu boju. Stoga treba koristiti režim natapanja po turnusima, a u vezi s kritičnim fenofazama u godišnjem ciklusu stabala jabuke. U klimatskim i agrotehničkim prilikama naše zemlje, potencijalni kritična razdoblja vegetacije su:
• desetak dana poslije cvatnje
• u doba najvećeg rasta vegetativnih organa i početku stvaranja cvjetnih pupova, te intenzivnog rasta plodova (početak srpnja)
• dvadesetak dana prije nastupanja botaničke zrelosti ploda
• dvadesetak dana prije prestanka vegetacije
Naravno da režim natapanja ovisi o dozrijevanju sorte kao i podlozi na kojoj je cijepljena. Uzgoj jabuka i krušaka u gustom sklopu na slabo bujnim podlogama je nezamisliv bez primjene jednog od sustava natapanja.
Natapanje koštičavih vrsta
Kod natapanja trešanja i višanja preporučuje se metoda kapanjem, jer je ono najracionalnije, a obavlja se u kritičnim razdobljima tijekom rasta ploda, kod promjene boje ploda i dozrijevanja, te nakon berbe. Najveće prinose trešnja ostvaruje ako se vlažnost tla održava iznad 70% poljskog vodnog kapaciteta(PVK). Potrebe trešnje i višnje mogu se vidjeti na osnovi vrijednosti referentne evapotranspiracije i bliske su tim vrijednostima. Radi uštede, moguće je smanjiti količine vode u razdoblju od srpnja do listopada i do 50%. Potreba za vodom može se nadzirati i analizom uzoraka lišća. Na osnovi istraživanja može se preporučiti u prvoj godini po sadnji 10-20 l vode po voćki, u drugoj 15-25 l, a u trećoj i četvrtoj godini 30-40 l prilikom turnusa natapanja. Kapacitet natapanja je 2,5 - 4 l/h. Trešnji u rodu je voda najpotrebnija za vrijeme cvjetanja, u fenofazi odbacivanja plodića nakon cvatnje, u fazi razvoja plodova i diferenciranja rodnih pupova za iduću godinu i pred početak zriobe plodova. Isto se odnosi i vrijedi i za višnju. Pri natapanju bresaka i nektarina preporuča se metoda kapanjem ili mikroraspršivačima. Za većinu tala sustav kapanja je najracionalniji. Natapa se u kritičnim razdobljima, tijekom rasta ploda, kod promjene boje ploda i dozrijevanja, te nakon berbe, za rane sorte (kolovoz, rujan), za završetak diferencijacije pupova.
Natapanje mikroraspršivačima obavlja se svakih 2-3 dana tjedno, svakih 7 dana ili svakih 14 dana, a postupak traje maksimalno 12 sati. Natapanje kapanjem se primjenjuje kada evapotranspirirana voda dosegne 2,5 mm. Po biljci se dodaje oko 2,5 mm dva do tri puta dnevno u ljetnim mjesecima ili svakih 1-3 dana po 2,5 mm u ostalim uvjetima.
Kod natapanja šljiva preporučuje se metoda kapanjem, jer biljka kontinuirano dobiva vodu i zbog velikih ušteda na vodi. Preporučljivi su kratki razmaci između natapanja u malim količinama vode, da bi se osiguralo da biljka lakše uzima vodu. Prvo natapanje se obavlja pred cvatnju ako je potrebno, a drugo za vrijeme zametanja plodova. Ako je vlažno tlo krajem svibnja i početkom lipnja neće doći do lipanjskog opadanja plodova. Zadnje natapanje je tijekom kolovoza i početka rujna pred dozrijevanje ovisno o sortama.
 
Sustavi za natapanje kap na kap trebaju zadovoljavati sljedećim uvjetima:
• da imaju konzistentnu vlažnu liniju bez prekida (ovisi o razmaku kapaljki i strukturi tla), razmak 50-60 cm u prosjeku
• dubina natapanja ne bi smjela biti veća od 40-50 cm za jabuku ( slabobujne podloge ), a to znači od 0,9-2,3 lit/h, opet ovisno o strukturi tla
• dodavanje optimalnih dnevnih količina vode (3-6 mm/dan), u Hrvatskoj oko 2-3 mm/dan
Standardi natapanja kišenjem ili orošavanjem su:
• 4,5 mm/h prosječna brzina orošavanja
• Prosječno trajanje jednog orošavanja: 5 sati Natapanje bobičastog voća

Primjenjuje se također sustav kap po kap za jagode, maline, kupine, borovnicu i dr. Jagoda je poznata kao biljka koja najlošije koristi vodu, pa ju je zbog toga potrebno često natapati. Za zadovoljavajući uzgoj jagode potrebno je držati poljski vodni kapacitet oko 80%. Tenziometar je najbolji način kontrole vlažnosti tla. Prosječno se koristi 25 – 50 mm vode tjedno, ovisno o oborinama u godini sadnje. Za zadovoljavajući uzgoj kupine i maline potrebno je tjedno 25-50 mm vode, 5-10 l/h. Malina je jako osjetljiva na deficit vode u tlu, čak i u slučajevima pojave kratkih sušnih razdoblja, što se vrlo negativno odražava na porast i prinos. Kritičan vrijeme za nedostatak vode u tlu je faza cvijetanja, rasta i zriobe plodova. Na natapanje najbolje reagira u razdoblju rasta plodova. Količina vode po biljci za borovnicu se kreće od 3-5 l. Koristi se sustav kap na kap, kapaciteta 2 l/h po kapaljki. Ako je proljeće i ljeto bez oborina, natapati treba 2 puta tjedno.

utorak, 24. svibnja 2016.

Šupljikavost lista breskve-Stigmina carpophilla

Uzročnik ove bolesti parazitira na svim koštičavim voćnim vrstama. Kod nas je na breskvama dosta česta bolest, posebno na ranim sortama jer se često nakon berbe prestaje sa zaštitom. Jače zaraze se javljaju u kišnim godinama.

Uzročnik bolesti
Gljiva Stigmina carpophilla.

Simptomi bolesti
Najočitije promjene se javljaju na listovima i izbojima. Plodovi su rijetko zaraženi. Na plojki lista javljaju se tamnocrvene, ljubičaste do narančaste pjege obrubljene tankom tamnijom zonom. Veličina pjega varira od 3 do 5 mm u promjeru. Na zaraženom mladom lišću pjege nekrotiziraju, a nekrotični dio plojke kasnije ispada. Na tim mjestima nastaju okrugle šupljine i list ostaje šupljikav. Kod kasnije zaraze napadnute zone ne ispadaju već samo nekrotiziraju. Listovi s velikim brojem pjega mogu otpasti. Na izbojima pjege su okrugle ili eliptične. Tkivo pjega se uliježe i na kraju suši. Napadnuti dio kore puca i javlja se smolotočina.

Biologija bolesti
U vrijeme blagih zima gljiva može prezimiti u pupovima i izbojima zaraženim u prethodnoj vegetaciji ili pak na zaraženim otpalim listovima. Nastali konidiji se od konidiofora otpuštaju samo uz prisutnost vode, a vjetar i kiša ih mogu prenijeti na druge organe. Konidij prenijet na drugi organ može preživjeti i do nekoliko mjeseci zadržavajući pritom klijavost i sposobnost infekcije. Nakon vlaženja zaraza se ostvaruje izravnom penetracijom kroz puči ili ožiljke nastale nakon otpadanja listova. Primarne infekcije se mogu ostvariti već u fazi otvaranja lisnih pupova dok zaraze izboja nastaju kasnije u lipnju i srpnju.

Uvjeti za ostvarenje infekcije
Konidijima u lezijama potrebno je dugo vlaženje, najmanje 24 sata neprekidnog vlaženja kako bi se ostvarile jače infekcije. Konidiji mogu klijati već pri 2 do 4 °C, no optimum za razvoj je pri temperaturi od 20 do 23 °C uz prisutnost vode tj. kiše. Inkubacija traje od 5 do 14 dana, a ovisi o temperaturama i napadnutom organu biljke. Tijekom godine može se ostvariti više infekcija što najviše ovisi o kišama jer se gljiva razvija unutar temperatura od 2 do 30 °C. Zbog visokih temperatura i odsutnosti kiše tijekom ljeta nema infekcije, ali one nastaju kasnije u kišnim razdobljima jeseni i početka zime.

Zaštita od šupljikavosti lista breskve
Infekcija se može smanjiti rezidbom zaraženih izboja tijekom zime i njihovim iznošenjem iz voćnjaka. Međutim, to nije dovoljno već je uz to potrebna i kemijska zaštita fungicidima. Kasno jesensko prskanje fungicidima na bazi bakra pruža zaštitu od eventualnih infekcija tijekom zime. Prskanja protiv kovrčavosti lišća također štite i od šupljikavosti. Sljedeće prskanje provodi se nakon zametanja plodova  i u jesen. U vrijeme kišnih jeseni breskva se štiti fungicidima na bazi kaptana i tolilfluanida. Fungicidi na bazi bakra se smiju koristiti samo u fazi mirovanja tj. prije listanja.

Ljubičasta hrđa (Phragmidium violaceum) i narančasta hrđa (Phragmidium bulbosum) kupine

Obje vrste parazitiraju na kultiviranim kupinama, ali kod nas dolaze i na samoniklim kupinama. Proširene su u svim umjerenim zonama uzgoja kupine. Ljubičasta hrđa češća je i njezina pojava znala je u pojedinim godinama iznenaditi proizvođače jer se kupine kod nas nisu štitile do pojave žute stabljikine hrđe (Kuehneola uredinis).
Bolest napada
Lišće.

Uzročnici bolesti
Gljive Phragmidium violaceum i Phragmidium bulbosum.

Phragmidium violaceum
          Phragmidium bulbosum      

Simptomi bolesti
Na gornjoj strani plojke nastaju žutocrvene nakupine (spermagoniji). Desetak dana nakon toga nastaju ecidiji veličine oko 1 mm u promjeru. Kod vrste P. violaceum ecidiji su crvenkasti ili purpurni sa žučkastim središtem, a kod vrste P. bulbosum žute su do narančaste boje. Nedugo nakog toga na istom mjestu na naličju plojke pojavljuju se tamnije nakupine (uredosorusi). Uredosorusi vrste P. bulbosum žute su boje i promjera 0,1 do 0,3 mm. Uredosorusi vrste P. violaceum narančastožute su boje i promjera 0,2 do 1 mm. Ovisno o zarazi može nastati kloroza dijela plojke, svijanje i otpadanje listova. Pred kraj vegetacije nakupine postaju smeđe.
Mogu biti zaraženi i izboji na kojima nastaju male rak-rane.

Biologija bolesti
Oba parazita prenose se iz jedne vegetacije u drugu pomoću teliospora koje se formiraju u izobilju pred jesen na lišću. Teliospore klijaju dajući bazidij s četiri bazidiospore. Bazidiospore zaraze mlade listove kupine. Na mjestu gdje je nastala infekcija stvaraju se prvi spermagoniji, a uskoro na naličju lista nastaju ecidiji. Spermagoniji i ecidiji nastaju u svibnju na licu plojke ili na izbojima, a mogu nastati i na peteljkama ploda. Iz ecidija oslobađaju se ecidiospore koje inficiraju listove. Desetak dana nakon infekcije nastaju prvi uredosorusi. To se najčešće događa u lipnju. U uredosorusima nastaju uredospore koje uzrokuju sekundarne infekcije, a vjetar ih raznosi na velike udaljenosti. U kolovozu nastaju prvi teliosorusi. Osim toga uobičajenog načina može prezimiti i u obliku micelarne strome na zaraženim izbojima.

Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija
Jake zaraze uredosporama nastaju pri temeraturi od 18 do 29 °C uz neprestano vlaženje lista 18 ili više sati. Broj sekundarnih infekcija ovisi o klimatskim prilikama koje se odražavaju na jačinu zaraze.

Zaštita od ljubičaste i narančaste hrđe kupine
Treba provesti zaštitu na osjetljivim sortama nakon pojave prvih listića, a zaštitu manje osjetljivih sorata nakon pojave prvih spermagonija. Fungicidi koji se koriste za uspješno suzbijanje ovih hrđa isti su kao i fungicidi koji se koriste za suzbijanje žute hrđe izboja kupine.

Kozičavost lista trešnje-Blumeriella jaapii

U literaturi ova bolest se spominje kao parazit biljaka iz roda Prunus, ali ne parazitira na breskvi i bademu. Kod nas najveće štete uzrokuje na višnji, a nešto manje na trešnji. Na trešnji su zaraze uvijek slabije zbog duljeg inkubacijskog razdoblja i manjeg broja konidija. Napadi su posebno jaki u rasadnicima gdje uzrokuje rano otpadanje listova.

Uzročnik bolesti
Gljiva Blumeriella jaapii

Simptomi bolesti
Prve promjene mogu se pojaviti krajem svibnja, ali i znatno kasnije. Na gornjoj strani plojke javljaju se sitne malobrojne pjege. One su okruglastog do ovalnog oblika i promjera 1 do 3 mm, ljubičaste do zagasito ljubičaste boje. S vremenom se pjege znatno povećavaju, ali zbog sekundarnih infekcija povećava se njihov broj. Neke pjege se spajaju i zahvaćaju veću površinu plojke. Na naličju lista na mjestu pjega nastaju prljavo bijele nakupine acervula. Nakon pojave prvih pjega lišće poprima žućkastu boju. Takvi požutjeli listovi ubrzo otpadaju. Kod jakih zaraza krošnje tijekom ljeta (srpanj, kolovoz) su potpuno ogoljene.
Na cvjetnoj stapci i stapci ploda nastaju 3 do 5 mm duguljaste lezije koje više ili manje okružuju stapku. Zaraženi dio stapke nekrotizira što ometa normalno sazrijevanje plodova. Na plodu nastaju nekrotične pjege s prljavobijelom prevlakom.
Mladice i grane mogu također biti zaražene. Na kori nastaju male pukotine unutar kojih se formiraju prljavobijele nakupine konidija.

Biologija bolesti
Gljiva prezimljava u obliku micelija tj. strome u listovima na kojima su se u proljeće formirali acervuli ili u lenticelama na kori grana u obliku acervula. Pojavom savršenog stadija ostvarena je još jedna mogućnost prezimljenja. Na zaraženim listovima tijekom zime formira se stroma u kojoj nastaju acervuli i apoteciji, katkad zajedno na istom listu. U apoteciju nastaju askusi s askosporama. Nedugo nakon kiša iz zrelih askusa oslobađaju se askospore. Oslobađanje askospora traje do kraja svibnja. U slučaju da je svibanj bez kiša, askospore se oslobađaju kasnije. Askospore obavljaju primarnu infekciju na način da klijaju na vlažnom listu u kličnu cijev koja kroz puči obavi primarnu infekciju. Listovi mogu biti zaraženi od izlaženja iz pupa pa dok ne otpadnu. Nakon završene inkubacije javljaju se prvi simptomi na listu, a zatim acervuli. Pojavom acervula i konidija u njima stvoreni su preduvjeti za sekundarne infekcije. U acervulima se kontinuirano stvara velik broj konidija koje kiša i vjetar raznose nakon čega nastaju sekundarne zaraze sve do otpadanja lišća.

Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija
Optimalna temperatura za formiranje apotecija je 13 °C, a askusa u njima 16,5 °C. Kod primarne zaraze askosporama, temperature obično nisu limitirajući čimbenik jer se askospore počinju oslobađati  već pri 4 do 8 °C, a u velikom broju se oslobađaju pri temperaturi od 16 do 30 °C. Infekcija će nastupiti ako je list vlažan određeni broj sati pri srednjoj dnevnoj temperaturi i vlazi zraka od 5 do 15 dana. Inkubacija je najkraća pri 16 do 19 °C i traje 5 dana. Optimalne su temperature za pojavu simptoma od 15 do 20 °C.

Zaštita od kozičavosti lista trešnje
Skupljanje zaraženog lišća ispod stabala smanjuje infektivni potencijal. Međutim, ta mjera nije dostatna pa je prijeko potrebna primjena fungicida. Prvo prskanje bakrom u kretanju vegetacije ima za cilj suzbijanje i drugih bolesti na trešnji. Sljedeća prskanja trebalo bi odrediti na temelju prognoze. Za organizaciju prognoze treba pratiti oslobađanje askospora, a nakon toga na temelju temperatura i vlaženja lišća iz tablice 1. odrediti rokove za zaštitu.


Tablica 1. Tablica za prognozu kozičavosti lista (B. jaapii) prema Eisensmith-Jones 1981.

SATI VLAŽENJA LISTA
Sred. dnevna temperatura (°C)
Laka infekcija
Srednja infekcija
Jaka infekcija
Vrlo jaka infekcija
8
26
36
49
-
9
21
29
41
53
10
18
27
36
46
11
15
24
32
41
12
12
20
28
36
13
10
18
26
33
14
8
16
23
30
15
7
15
22
29
16
6
13
20
27
17
5
13
20
26
18
5
12
19
26
19
5
12
20
27
20
5
13
20
28
21
5
14
22
30
22
6
15
24
32
23
8
18
27
37
24
10
20
31
45
25
13
25
37
-
26
17
30
50
-
27
20
37
-
-
28
29
-
-
-

Ako se vlaženje lišća prekida do 48 sati nastavljaju se zbrajati sva razdoblja vlaženja. Ako je lišće suho dulje od 48 sati početak novog vlaženja računa se kao novo razdoblje vlaženja.
U slučaju da prognoza nije organizirana, na osnovi empirije prvo prskanje se provodi u vegetaciji u fenofazi precvjetavanja. Iduće suzbijanje treba provesti u doba suzbijanja trešnjine muhe fungicidom kratke karence. Neposredno nakon berbe, posebno ranih sorata, zaštitu treba nastaviti u intervalima od 14 dana. Jedno do dva prskanja poslije berbe vrlo su važna za očuvanje asimilacijske površine stabla. Kada se simptomi jednom pojave bolest se vrlo teško suzbije. U takvim slučajevima određena zaštita može se postići jedino dodinom i sistemičnim fungicidima. Kod nas, osim fungicida na bazi bakra, registrirani su i oni na bazi dodina, mankozeba, bitertanola, prokloraza i tebukonazola.

utorak, 17. svibnja 2016.

Hrđa šljive-Tranzschelia pruni spinosae

Hrđa šljive, uz plamenjaču, najštetnija je bolest koja uzrokuje prijevremenu defolijaciju šljive. Ova bolest osim šljive napada i marelicu, breskvu, a rjeđe i badem.Veće štete su zabilježene samo na šljivi, dok su štete na ostalim navedenim vrstama neznatne. Sve sorte šljive podliježu ovoj bolesti.
Bolest napada
Lišće.

Uzročnik bolesti
Gljiva Tranzschelia pruni spinosae.

Simptomi
Tek krajem lipnja i u srpnju se pojavljuju simptomi na lišću u obliku ovećih pjega i tamnocrvenih jastučića (tzv. uredosorusi). Jastučići kasnije tijekom ljeta pocrne što je znak da se razvio teleutosorus s teleutosporama. Za razliku od plamenjače, hrđa se širi i tijekom ljeta pa se broj jastučića stalno povećava sve do kolovoza kada inficirana stabla karakterizira prijevremena defolijacija, loše dozrijevanje plodova, izostanak cvatnje iduće sezone i iscrpljivanje voćke tijekom zime. Jače zaraze koje su dosta česte kod nas mogu uzrokovati defolijaciju već u kolovozu. Ako iza tog napada uslijedi i jača zima, rezultat je sušenje stabala i propadanje cijele voćke.

Biologija bolesti
Za razliku od patogena plamenjače, patogen hrđe ima kompliciraniji razvoj. Kod uzročnika hrđe, postoje tri načina prezimljivanja.
Prvi način je da gljiva Tranzschelia pruni spinosae  prezimljuje u obliku teleutospora na otpalom lišću. U proljeće teleutospore počinju klijati pa iz njih nastaju bazidiospore. Nošene vjetrom, bazidiospore inficiraju sekundarne biljke domaćina ove gljive (Anemone sp., Ranunculus sp.). U proljeće na naličju lišća šumarica razvijaju se u sitnim nakupinama ecidije s ecidiosporama. Ecidiospore nošene vjetrom dospijevaju na lišće šljive koju inficiraju. Tada dolazi do prve uredo generacije. Nakon prve, razmnožavanjem nastaje sekundarna infekcija uredosporama. Iz ovog ciklusa vidljivo je da je gljivica uzročnik hrđe heterecijska, dakle ima više biljaka domaćina. U ecidijskoj generaciji dolazi na šumarici, a u uredo i teleuto generaciji dolazi na šljivi, marelici, bajamu ili breskvi.
Drugi način prezimljivanja objašnjen je kada je ustanovljeno da za svoj razvoj gljivica uzročnik hrđe u nekim slučajevima ne treba sekundarnu biljku domaćina tj. Anemona vrste odnosno da joj nije potreban ecidijski stadij. Iz toga slijedi zaključak da heterecija nije obligatne već fakultativne naravi. U tom slučaju, utvrđeno je da gljivica prezimljava u obliku uredosorusa tj. uredospora na šljivi obzirom da su uredospore vrlo vitalne, otporne na niže temperature te da mogu zadržati klijavost i tijekom zime (do 160 dana). Upravo te uredospore onda u proljeće same inficiraju lišće šljive.
Postoji i treća mogućnost, a ta je da uredospore u jesen zaraze koru jednogodišnjih mladica i tu prezime u obliku uredomicelija. U proljeće uredomicelij formira uredosoruse s uredosporama koje inficiraju lišće. Ovaj način zabilježen je na šljivi i breskvi.

Zaštita od hrđe šljive
Ovoj bolesti podliježu skoro sve sorte šljive. Posebno su osjetljive ranije sorte kao što je Bistrica i Ringlo skupina šljiva.
Što se tiče kemijske zaštite, u pravilu su dovoljna dva prskanja. Prvo prskanje se obavlja 5 do 6 tjedana nakon cvatnje (polovica do kraj lipnja) te nakon 15 do 20 dana slijedi drugo prskanje (10. do 20. srpnja). Suzbijanje se vrši prvenstveno organskim fungicidima Polyram, Star, Dithane, Mankozeb, Kaptan, Topas C 50, Meteor, Antracol, Folpan, Rival, Mikal, Stoper.
Kod suzbijanja hrđe treba obratiti pažnju na to da se ona javlja znatno kasnije što znači da prskanje protiv plamenjače koje se vrši iza cvatnje ne daje zaštitu od hrđe i obratno.

Plamenjača šljive-Polystigma rubrum

Uz hrđu, plamenjača je najvažnija gljivična bolest koja se javlja na šljivi. Ova bolest posebno pridonosi alternativnoj rodnosti šljive što znači da će se izmjenjivati jedna vrlo rodna godina i jedna slabo ili potpuno nerodna godina. Neke sorte su prirodno sklone alternaciji, dok kod većine ostalih sorata uzrok tomu je prvenstveno loša zaštita. Plamenjača se javlja na svim sortama šljive, a posebno velike štete nanosi sorti Požegača. Štete se očituju u prijevremenom otpadanju lišća što onemogućava dozrijevanje plodova koji gube svaku upotrebnu vrijednost.

Uzročnik bolesti
Gljiva Polystigma rubrum.

Simptomi
Simptomi plamenjače šljive se isključivo javljaju na lišću, tipični su te imaju dijagnostički karakter. U početku na lišću se javljaju žućkaste, okrugle i nepravilno rasute pjege veličine 2 do 15 mm koje se lako prepoznaju. One kasnije promijene boju u crveno-žutu do narančastu i povećavaju se. List unutar pjege je malo zadebljan odnosno malo udubljen na naličju, a pjega je ispupčena prema gore. Veličina i boja pjega varira ovisno o sortama. Za sušnog razdoblja, pjege su posebno velike.
Kod jakih infekcija, kada imamo velik broj (do 10) pjega po listu, može doći do njihovog međusobnog spajanja što će rezultirati preranim otpadanjem lišća pa će voćke već ljeti ostati gole. To će se negativno manifestirati na dozrijevanje i kvalitetu plodova te na zametanje  cvjetnih pupova za iduću godinu. U slučaju da stablo šljive zbog plamenjače odbaci sve lišće, šljiva često u jesen ponovo prolista i procvjeta što biljku dodatno iscrpljuje i rezultira gubitkom roda sljedeće vegetacijske sezone, a često se dogodi i da mladice uopće ne dozru već se smrznu tijekom zime zbog povećane osjetljivosti. Radi toga nerijetko dolazi i do sušenja cijele voćke.

Biologija bolesti
Gljiva saprofitski prezimljava na otpalom lišću na kojem formira zrele peritecije. Iz peritecija u proljeće će se oslobađati askospore koje vrše primarnu infekciju mladog lišća šljive. Askospore se u šljiviku nalaze duže vrijeme, ali ih je najviše u periodu završetka cvatnje. U slučaju povoljnih uvjeta kao npr. duža kiša, tada najviše dolazi do zaraze. Sekundarne zaraze nema. Gljiva u pjegama formira piknide u obliku crnih točkica s konidijama koje nemaju sposobnost zaraze tako da su sve stvorene pjege posljedica zaraze askosporama.

Zaštita od plamenjače šljive
Sušenje šljive u Hrvatskoj je česta pojava iza jakog napada plamenjače i jake zime pa je i to razlog više za njezino suzbijanje.
Od agrotehničkih mjera spomenimo sakupljanje i duboko zaoravanje ili spaljivanje otpalog lišća čime smanjujemo infektivni potencijal patogena. Preporučuje se sadnja manje osjetljivih sorata (Stanley), a izbjegavati jako osjetljive sorte (Bistrica, Čačanska najbolja, Čačanska rana, Čačanska ljepotica) ili koristiti kemijsku zaštitu.
Osnovna kemijska zaštita se obavlja nakon završetka cvatnje kada imamo maksimum infekcije. Infekciju prije i za vrijeme cvatnje ne suzbijamo jer je nema mnogo, a osim toga i infektivni potencijal je nizak. Potrebna su dva prskanja. Prvo se obavlja nakon cvatnje, a drugo 3 do 4 tjedna nakon prvog tretiranja. Od organskih fungicida koriste se Polyram, Star, Dithane, Mankozeb, Kaptan, Topas C 50, Meteor, Antracol, Rubigan, Folpan, Rival, Mikal, Stoper. Bakreni fungicidi nisu preporučljivi jer su neke sorte šljive na njih osjetljive i može doći do paleži.

petak, 13. svibnja 2016.

Uvijenost i sušenje lišća trešnje-Apiognomonia erythrostoma

Parazit je na višnji, trešnji i marelici. Za vrijeme kišnih proljeća česta je po okućnicama. U rasadnicima štete su dosta česte.
Bolest napada
Listove

Uzročnik bolesti
Gljiva Apiognomonia erythrostoma

Simptomi bolesti
U proljeće najmlađi listovi na vrhu izboja naglo venu, osuše se i poprimaju tamnosmeđu boju. Osušeni listovi uviju se poput lijevka i ostaju visjeti na stablu kroz cijelu vegetaciju, a ponekad i kroz zimu. Na starijem inficiranom lišću javljaju se crvenkastosmeđe pjege s uočljivim žutim rubom. Promjena boje gotovo uvijek počinje od ruba plojke.


Biologija bolesti
Na otpalim zaraženim listovima tijekom zime počinju se formirati periteciji koji postupno sazrijevaju do proljeća. Oni se formiraju na licu i naličju plojke. Početkom travnja obično započinje oslobađanje askospora i traje do kraja svibnja, a ponekad i duže. Askospore klijaju u vlažnoj atmosferi kličnom cijevi i probiju kutikulu. Inkubacija traje 3 do 5 tjedana pa se prvi znaci bolesti mogu primijetiti u lipnju, ali i mnogo kasnije. Krajem lipnja ispod epiderme počinju se formirati loptaste strukture (piknidi). U njima se diferenciraju piknospore. Uloga piknospora u epidemiologiji bolesti nije razjašnjena.

Zaštita od uvijenosti i sušenja lišća trešnje
Da bi se smanjio broj infekcija potrebno je lišće ispod stabala sakupiti i spaliti ili zaorati. To nije dovoljno pa se provodi i zaštita fungicidima. Prva zaštita provodi se u vrijeme otvaranja pupova primjenom fungicida na bazi bakra. Sljedeća prskanja provode se organskim fungicidima. Obično su to tri prskanja u intervalima od po 10 do 12 dana. Pripravci za suzbijanje kozičavosti (dodin, ditianon, bitertanol) djeluju i na ovog parazita. Pred berbu, ovisno o karenci fungicida, treba zaštitu prekinuti, ali ako u voćnjaku postoji zaraza zaštitu treba nastaviti nakon berbe kako bi se sačuvao potreban fond listova.

Jabučna krvava uš-Eriosoma lanigerum Hausm.

Smatra se da je ovaj štetnik introduciran u Europu iz Sjeverne Amerike još krajem 18. stoljeća. Vrlo je proširena u nas i to češće u intenzivnim voćnjacima. Jedan od razloga jest da se rado naseljuju na brojnim ranama koje su nastale rezidbom.
Štetnik napada
Korijen, razvijene grane i mlade izboje.

Opis štetnika
Odrasli oblici su crvene, smeđe ili purpurne boje. Krilate su duge 1,8 do 2,3 mm, dok su beskrilne duge 1,2 do 2,6 mm. Tijelo odraslih se uopće ne vidi ispod guste bijele voštane prevlake. Ako uklonimo prevlaku i uši zdrobimo, vidi se crvena tekućina po kojoj su dobile ime.
Ličinke jabučne krvave uši prolaze kroz četiri razvojne faze pri čemu se njihova dužina mijenja od 0,6 mm do 1,3 mm. Ličinke su tamno crvenkasto-smeđe s plavkasto-bijelom voštanom prevlakom koja postaje sve veća u kasnijim fazama razvoja. Taj voštani sloj pomaže krvavoj uši u obrani od predatora i pesticida.


Biologija i životni ciklus štetnika
Prezime ličinke na vratu korijena i debljem korijenju te u pukotinama debla i rak-ranama grana. Podnose vrlo niske temperature i do -27 ˚C. razvoj započinje vrlo rano, već krajem zime. Razmnožava se partenogenetski. Jedna ženka leže 100 do 150 ličinki. Ima 10 do 15 generacija godišnje. Temperature veće od 30 ˚C zaustavljaju razmnožavanje, dok temperature veće od 35 ˚C onemogućavaju razmnožavanje. Krilata generacija javlja se u jesen.
Jabučna krvava uš je monoecijska i gotovo monofagna vrsta jer se uglavnom nalazi samo na jabuci, dok na ostalim vrstama ne nanosi štetu.


Šteta koju izaziva štetnik
Jabučna krvava uš je štetnik koji se hrani na stablu, korijenju, razvijenim granama i mladim izbojima na način da siše biljni sok. Pri tom stablo slabi, a na grančicama i korijenju formiraju se šiške. Ova uš također proizvodi mednu rosu koja izaziva crnu čađavu plijesan na plodovima i lišću. Posljedica napada je sušenje grana, pucanje kore i stvaranje rak-rana na mjestima gdje štetnik siše.

Zaštita od jabučne krvave uši
1920. godine iz Amerike unesena je parazitska osica Aphelinus mali, koja se brzo proširila po cijeloj Europi i znatno smanjila brojnost i štetnost ovog štetnika. Danas se zbog pošteđivanja ove osice forsiraju selektivni insekticidi na osnovi pirimikarba,metildemetona, tiometona ili vamidotiona, koji dobro djeluju na krvavu uš, a nemaju jači negativni učinak na A. mali.  učinkovitim se smatraju i neonikotinoidi.
Zimskim prskanjem uljanim organofosfornim insekticidima pošteđuje se 80 do 85 % osica, pa se ono preporučuje kao mjera suzbijanja krvave uši. Stoga, za suzbijanje ovog štetnika primjenom insekticida, prvenstveno se odabiru sredstva koja manje štete osici A. mali. U tijeku vegetacije je pak najbolje primijeniti insekticid pred samu cvatnju jabuke, kada postupno slabi aktivnost osice.
Znanstvenici su otkrili da je zapravo uholaža (Forficula auricularia L.) odgovorna za kontrolu jabučne krvave uši jer u kombinaciji s parazitskom osicom reducira infekciju uzrokovanu jabučnom krvnom uši. Nakon što su isključili uholažu iz pokusa, komercijalno prihvatljiva kontrola jabučne krvave uši nije postignuta, iako su bili prisutni drugi prirodni neprijatelji kao što su božje ovčice, zlatooke te osolike muhe.
Također, postoje dosta velike razlike u otpornosti pojedinih sorata jabuka na napad krvave uši. Kao otpornije sorte ističu se Jonathan, Ontario, Golden Delicious, Bobovac i druge.
Treba spomenuti i uzgoj jabuka na podlogama otpornijim na ovaj štetnik kao npr. M II, M XII, i M XIII ili MM. naprotiv, podloga M 9 je najosjetljivija na krvavu uš.
Mehaničko odstranjivanje jače zaraženih grana i premazivanje rana nakon rezidbe smanjuju štetnost jabučne krvave uši.
Podzemne zaraze se mogu smanjiti tretiranjem tla oko voćke sredstvima na osnovi lindana i drugim zemljišnim insekticidima, te nagrtanjem tretiranog tla oko voćke.

Jabučni moljac-Yponomeuta malinellus Zell.

Ovaj štetnik je dosta rijedak u Hrvatskoj.
Štetnik napada
 Lisne pupove i lišće.

Opis štetnika
Leptiri imaju promjer krila 16 do 20 mm i ona su najčešće čisto bijele boje. Prednja krila imaju crne točke, a zadnja krila su sivkasta i resasta.
Gusjenice narastu do 20 mm. Žutozelene su, sivkaste ili žućkaste boje s po dvije crne točke na svakom segmentu. Glava im je crna. Kukulje se u malim bijelim prozirnim kokonima koji su poredani jedni pored drugih u središtu zajedničkog gnijezda.
Jaja su odlagana u konveksne, ovalne ili izdužene nakupine. Najprije su žućkaste, a kasnije smeđe boje.


Biologija i životni ciklus štetnika
Prezimi kao gusjenica prvog stadija u jajnom leglu. Leglo se sastoji od 20 do 80 jaja položenih jedno do drugog i pokrivenih sivkastom prevlakom što ga to čini sličnim boji kore. Početkom proljeća kada temperature porastu iznad 14 °C počinju izlaziti gusjenice koje započinju s hranjenjem. Njihov razvoj traje do kraja svibnja. Žive zajednički u paučinastim gnijezdima – zaprecima. Tu se i kukulje. Odrasli leptiri javljaju se u lipnju i srpnju, katkada i kasnije. Odlažu jaja na voćke. Leptiri su aktivni u sumrak (letenje, parenje, lijeganje jaja).
Ima jednu generaciju godišnje.


Štete koje izaziva štetnika
Gusjenice napada lisne pupovi, a zatim i lišće koje obavijaju pređom. Izazivaju opadanje lišća na vrhovima grančica jabuke, dok ono koje ostane na stablu biva izgrizeno. Kod veće defolijacije, ljetni rast plodova je zaustavljen dok oni koji kasnije dozrijevaju prijevremeno opadaju.
Značaj oštećena se razlikuje od godine do godine.


Zaštita od jabučnog moljca
Suzbijanje jabučnog moljca provodi se zimskim prskanjem voćaka uljanim organofosfornim insekticidima koji uništavaju gusjenice u jajnim leglima. U vrijeme vegetacije suzbijanje se provodi na način da se skidaju I uništavaju zapreci zajedno s gusjenicama te tretiranjem voćaka insekticidima na osnovi klorpirifosmetila, diazinona, diklorvosa te piretroidima.
Bioinsekticidi na bazi Bacillus thuringiensis također su učinkoviti.
Važan je I prirodni neprijatelj osica Ageniaspis fuscicollis

ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

Rezidba voćaka u vegetaciji


U vrijeme vegetacije izvodimo ljetnu rezidbu ili zelenu rezidbu i to na bujnim rodnim granama. Tom rezidbom odstranjujemo lišće na dijelovima krošnje gdje je nekorisno, režu se vodopije, zatim mladice koje rastu okomito prema unutra i jače mladice uz vrhove skeletnih grana ili na lukovima savijenih grana. Osnovni cilj zelene rezidbe je prozračivanje i osvjetljavanje krošnje radi boljeg diferenciranja cvjetnih pupova. Rezidba na zeleno obavlja se nekoliko puta. U početku vegetacije kad mladice tek počnu rasti izvodi se pinciranje. U razdoblju bujnog rasta do kraja lipnja izvodi se proljetna rezidba. Pri kraju ljeta kod nekih vrsta voćaka izvodi se dopunska ljetna rezidba.
1. Pinciranje se izvodi na mlađim voćkama u uzgoju, najčešće na koštičavim i ponekad na kruškama. Izvodi se i na voćkama u rodu kad se uklanjaju vodopije i prekobrojne mladice blizu mjesta pogrešno prikraćenih izboja zimskom rezidbom. Pinciranje je prekidanje zeljastih vrhova tek krenulih mladica čime se zaustavi njihov rast. Prekinuta mladica se razgrana iz pupova ispod mjesta pinciranja.


2. Proljetna rezidba se prvi put obavlja početkom svibnja kada se odstranjuju bujne mladice na nepoželjnim mjestima, prije svega vodopije i bočne mladice pri vrhovima grana. Drugi put se provodi početkom lipnja pa do kraja lipnja. Odstranjuju se jače mladice pri vrhu grana, mladice koje zasjenjuju, te dijelovi grana na kojima se nalaze preguste zasjenjene mladice. Tu rezidbu treba obaviti prije nego mladice pri osnovi odrvene.

3. Dopunska ljetna rezidba obavlja se samo na jako bujnim voćkama ili na vrlo bujnim dijelovima krošnje negdje do sredine srpnja. Rezidba u ovom roku posebno je opravdana ako je u proljetnom dijelu vegetacija bila vrlo intenzivna a u srpnju naglo zasuši. Smanjenjem količine lišća smanjit će se transpiracija i ublažiti posljedice suše.

Pepelnica vinove loze (Uncinula necator)

Pepelnica je opaka bolest koju je otkrio Oidium Tuckeri, pa je ona po njemu i dobila ime oidij. Botanički, latinski naziv uzročnika je gljivica Erysiphe necator, kojem je stari naziv Uncinula necator, Schw., Burr. Oidij. Pepelnica (uz naziv oidij, lug, metljika i dr. nazive) je vrlo raširena gljivična bolest , koja napada sve zelene dijelove (mladice,lišće,cvat i već razvijen plod bobicu). Za razliku od peronospore, micelij ove gljivice (koja prezimi u formi spolnih plodišta na otpalom lišću ili u pupu, iz kojeg hifama dospije na tek izrasle mladice) razvija se na površini zelenih organa i tzv. haustorijama iz napadnutih organa crpi sok. Kasnije se širi posebnim rasplodnim stanicama-konidijama. Intenzitet napada (i šteta) ovisi o naravi sorte (a među osjetljive svrstavamo müller thurgau, pinot bijeli, sauvignon bijeli, silvanac zeleni i dr.), vremenskim prilikama (čemu pogoduju sparni dani za vrijeme vegetacije), gustoći sklopa (npr. broju čokota po jedinici i bujnost poticana gnojidbom), te o načinu zaštite. Kao što je istaknuto, neke su sorte vinove loze više, druge manje otporne na napadaj ove gljivice, kojoj pogoduje visoka temperatura i vlažnost zraka.

Stoga u područjima s većom relativnom vlažnošću zraka posebnu pažnju valja obratiti na to. Ispravna, a to znači ne jaka gnojidba (dušikom), odstranjivanje suvišnog lišća i zaperaka i dr. kulturalne mjere (uništavanje korova npr.) pridonose zaštiti od ove bolesti. Kao sredstvo za zaštitu najviše se koristi elementarni sumpor, kojem se vinogradari opravdano ponovo vraćaju i čija se uporaba preporuča u razdoblju poslije cvatnje pa sve do šare i to po suhom vremenu. Uz pripravke na bazi močiva sumpora (kao što su Chromosul 80 i dr.), te organske (Karathane i dr.) postoje i sistemični fungicidi (Bayleton Tilt, Topas, Rubigan, Anvil, Folicur 250TC i dr.).Fitomedicina stalno izučava i pronalazi nova i efikasnija sredstva u borbi protiv ove opake bolesti (poput Quinoxyfen-a i sl.), pa se možemo nadati i novim otkrićima na tom području, poglavito na području primjene biopesticida. Za sva zaštitna sredstva što se već nalaze na tržištu uputstva su napisana na kutiji u kojoj su ona upakirana. Valja međutim znati, neka od tih sredstava jaki su otrovi, pa osim pozornosti preporuča se konzultirati iskusnog fitomedicinara. Uz navedena postoje i tzv. kombinirana sredstva zaštite (kao Folicur E), što istovremeno lozu brane od peronospore, oidija, odnosno pepelnice i sive plijesni. Naime, zaštitu loze od pepelnice vinogradari najčešće provode istovremeno kada lozu prskaju protiv peronospore (plamenjače), ma da se zna da je glavni napad pepelnice kasnije, tj. u doba kada plamenjača više nije prijetnja zdravstvenom stanju loze. Pepelnicu na lozi najlakše zapažamo na bobici (na kojoj se prvo vidi siva prevlaka, koja prelazi u tamne mrlje, da bi poslije na tom mjestu bobica napukla, tako jako da se pokažu čak i sjemenke). Dobar vinogradar ne čeka da primijeti prve simptome, već zaštitu provodi preventivno i u pravom trenutku. Ta akcija ne smije ni uraniti ni zakasniti. Na velikim plantažama stručnjaci prate vegetaciju, temperaturu i relativnu vlažnost zraka, pa, prema tome, određuju pravi trenutak tretiranja. Oni znaju da ni jedno sredstvo lozu ne štiti trajno, već deset (kontaktni fungicidi) do 14 dana (sistemici). S obzirom na to da pepelnica ima moć stjecanja rezistentnosti, poglavito prema nekim zaštitnim sredstvima, najčešće se isto sredstvo koristi dva, a najviše do tri puta, a zatim mijenja s nekim drugim (najbolje u konzultaciji s fitomedicinarom).

Vinogradara praktičara zanimat će i sljedeći interesantni podaci. Prvi zapis o pojavi ove bolesti datira iz 1841. i to u Engleskoj, da bi zbog njena napada od 1852. do 1854. urod grožđa u Francuskoj pao čak za 80 %. Prvi poziv na uzbunu od njene opasnosti kod nas objavio je Gospodarski list 1853., što još nije potvrda da je do tog časa bolest već i do nas stigla. Za nas je zanimljiv podatak da je prvi puta u zaštiti od ove bolesti sumpor korišten 1861. u Bakarskoj Dragi, a samo godinu dana poslije i u Kraljevici. Naime, te godine (1862.) Gospodarski list prenosi preporuku Tršćanskog vrtlarskog društva kako valja sumporiti lozu. Naime, tada se preporučalo prašenje sumpornim cvijetom prvi put kad čokot prolista, a grozdići se pokažu, drugi put neposredno pred cvatnju, treći put desetak dana poslije cvatnje, a četvrti dva do tri tjedna poslije trećeg tretiranja. Najnovijim istraživanjima fitopatologa dokazano je da suzbijanje ova opake bolesti valja obaviti u tijeku vegetacije (a ne u doba mirovanja) i to rigoroznije u vinogradima u kojima je u tijeku prošle godine bio jak napad od onih u kojima te bolesti nije bilo. U tom slučaju zaštitu valja otpočeti ranije (kod zdravih vinograda to može biti kada su ljetorasti već podosta porasli i kada je na njima već porastao veći broj tj. i do deset listića). Ako je sorta osjetljiva na ovog patogena (a takve su od bijelih kultivara chardonnay i sve vrste pinota, a od crnih primjerice cabernet sauvignon) tada uz redovitu zaštitu (ne po jakom suncu i vrućini, ali ne ni po rosi), valja provoditi i promjenu zaštitnog sredstva, kako se ne bi iskazala rezistentnost na jednu vrstu pripravka. Kada vinogradare zaskoči ova bolest jedini način kurative je prskanje s pripravkom hipermangana (kojeg valja razrijediti u vodi u koncentraciji od 0,125% uz dodatak 2% gašenog vapna), nakon čega kroz dan-dva slijedi prskanje s jednim od sistemika protiv pepelnice.

nedjelja, 8. svibnja 2016.

Plamenjača vinove loze(Peronospora)-Plasmopara viticola

Bolest napada
List, cvijet, bobe, grozd, mladice

Uzročnik bolest
Gljiva Plasmopara viticola

Simptomi bolesti
Najčešće su napadnuti list i boba, a rjeđe cvijet, a vrlo rijetko mladica i vitice. Prvi znaci bolesti najčešće se pojavljuju na najdonjim listovima. Na mladim listovima nastaju nešto svjetlije zelene do žute zone tzv. "uljane mrlje" koje se postupno povećavaju dosežući promjer 1 do 3 cm. Uskoro, nakon inkubacije, s donje strane lista na mjestu "uljanih mrlja" izbijaju bijele prevlake. To su brojni sporangiofori sa sporangijima. Zaražene zone postaju crvenkasto-smeđe. Na starim listovima nastaju žuta do crvenkasta polja omeđena žilama formirajući mozaik sa zelenim zdravim dijelovima lista. Bez obzira radi li se o primarnoj ili sekundarnoj zarazi, zaražene zone lista počinju smeđiti, a tkivo odumire i suši se. Na posmeđenom dijelu nema fruktifikacije jer je gljiva obligatni parazit i može egzistirati samo u živim stanicama. Micelij ulazi u zdravi dio lista, a pjega se postupno širi. Pjege se javljaju na nekoliko mjesta na listu, ali kada je zahvaćen veći dio plojke dolazi do sušenja i otpadanja lista. Do defolijacije može doći već krajem srpnja. Zaraženi listovi izvor su zaraze za ostale zelene organe.

Na cvijetu može biti zaražena cvjetna kapica još prije nego se cvijet otvori. Ona posmeđi i osuši se. Za vlažnog vremena na cvatu se mogu pojaviti sporangiofori sa sporangijima, pa je dio ili čitav cvat presvučen bijelom prevlakom. Katkada je zaražena i peteljkovina cvata. Ukoliko je zahvaćena veća površina, dolazi do potpunog sušenja peteljkovine. Ako je djelomično zaražena, onda se peteljka zajedno s cvatom spiralno savija.
Bobe mogu biti zaražene od zametanja pa do promjene boje odnosno dok ne počnu omekšavati. Ukoliko su bobe zaražene neposredno poslije cvatnje na njima se javlja bijela prevlaka koja potječe od sporonosnih organa parazita. Kada bobe pređu jednu trećinu veličine karakteristične za određenu sortu, puči na bobama prestaju funkcionirati pa do infekcija dolazi kroz puči peteljkovine. Bobe se smežuraju, pokožica postaje kožasta izgleda i poprima ljubičastosmeđu boju. Najčešće je u grozdu zaraženo nekoliko boba, dok se ostale normalno razvijaju.
Mladice su rijetko zaražene. Najosjetljivije su kada su dugačke 10 do 15 cm. Ako su zaražene, na njima se stvara bijela prevlaka. Na napadnutim zonama tkivo odumire poprimajući razne nijanse smeđe boje. Ako je zahvaćen veći dio mladice, ona se osuši.

Biologija bolesti
Oospore, koje nastaju u zaraženom tkivu lista, predstavljaju glavni način prezmljavanja. Oospore mogu izdržati vrlo niske temperature, do –26°C u periodu od 5 dana. U proljeće, nakon što se tlo zagrije na 8 do 10°C, a istovremeno u jednom danu padne više od 10 mm oborina, neke oospore u prezimljelim listovima će proklijati. Preostale će klijati kasnije u istoj vegetaciji, neke slijedeće, a neke tek treće godine. Na taj način možemo protumačiti zašto i nakon sušne godine bez plamenjače, u sljedećoj godini može doći do jakih zaraza. Od početka vegetacije oospore klijaju sukcesivno nekoliko mjeseci tako da su primarne infekcije moguće kroz jedan dulji period. Na oosporama nastaje nosač (sporangiofor) koji nosi makrozoosporangij. Iz makrozoosporangija oslobađa se 8 do 50 zoospora. Kapljice kiše koje padnu na zemlju i odbiju se od nje, prenesu pojedine zoospore na listove. Zoospore se pomoću bičeva gibaju do puči, zatim odbace bičeve, obaviju se membranom i prokliju. Klična cijev ulazi kroz otvor puči i dolazi do uspostavljanja parazitskog odnosa. Micelij se širi međustaničnim prostorima, a parazit uzima hranu iz susjednih stanica pomoću sisaljki (haustorija). Nakon inkubacije, koja ovisi o temperaturama i vlazi zraka, skupine sporangiofora koje nose sporangije izbijaju kroz puči. Tijekom vegetacije dolazi do nekoliko sekundarnih zaraza. Koncem ljeta i tijekom jeseni u zaraženom tkivu listova stvaraju se oospore koje osiguravaju prenošenje zaraze u sljedeće vegetacije.

Uvjeti potrebni da se ostvari infekcija
PRIMARNA INFEKCIJA
  • Vlažno tlo i temperatura 8 do 10 °C preko 24 sata
  • Na listovima kap vode najmanje 4 do 6 sati - listovi promjera 2 do 3 cm (tada funkcioniraju puči)
SEKUNDARNA INFEKCIJA
  • 2 do 3 dana barem 10 do 11 mm kiše
  • Temperatura iznad 8 °C

Zaštita od plamenjače vinove loze
O zaštiti treba razmišljati već kod podizanja vinograda. Uzgoj relativno otpornih kultivara na plamenjaču bio bi najbolje rješenje. Premda postoje reletivno otporni kultivari na plamenjaču, oni nisu prihvaćeni na većim površinama za proizvodnju vina, između ostalog i zbog očuvanja vlastitog tradicionalnog sortimenta. Vinogradi podignuti na nagnutim, južnim, sunčanim ekspozicijama i propusnim tlima manje su napadnuti jer u takvim vinogradima parazit ne nalazi najpovoljnije uvjete za razvoj. Obrnuto je s vinogradima koji su posađeni na niskim terenima i tlima koja zadržavaju vodu. Mjesta izložena propuhu povoljnija su jer zračne struje brže suše lišće i tlo. Zbog istog razloga, redove treba postaviti u pravcu vjetrova. Ostali uzgojni zahvati, ako su obavljeni pravovremeno, mogu doprinijeti smanjenju zaraze. Plijevljenjem mladica sa starog drva smanjuje se mogućnost primarnih infekcija. Kod prvog zalamanja zaperaka smanjuje se broj listova u čokotu pa je bolje provjetravanje i kvalitetnija aplikacija fungicida. U vrijeme drugog zalamanja i vršikanja, listovi su obično zaraženi. Skidanjem vrškova, odstranjuju se i zaraženi listovi pa je infektivni potencijal u sljedećoj vegetaciji manji. Loza troši najveće količine dušika do konca cvatnje. Nakon toga perioda treba je prihraniti samo ako to analiza pokaže, u protivnom loza stvara mnogo zelene mase koja pogoduje razvoju plamenjače i ostalih bolesti. Svim do sad spomenutim zahvatima može se zaštita olakšati, ali niti jedan od njih ne može zamijeniti primjenu fungicida.
Kada se ne bi provodila zaštita fungicidima, loza bi nakon nekoliko godina propala prvenstveno zbog plamenjače, ali i zbog pepelnice. Posljednjih godina, broj prskanja značajno je smanjen. Danas se može postići zadovoljavajuća zaštita s 4 do 6 prskanja u prosječnim godinama. Nije to samo ušteda, već i značajan ekološki pomak. Na osnovi saznanja iz biologije parazita i epidemiololigije bolesti izrađeno je nekoliko mogućnosti prognoze koje koristi najsuvremenija agrometeorološka stanica Pinova Meteo.

Prognoza
Na osnovi klimatskih uvjeta, Müller je napravio prvu metodu prognoze poznatu pod nazivom Müllerova krivulja. Ta se krivulja pokazala pouzdana u sjevernoj Hrvatskoj, dok se u južnoj Hrvatskoj (Dalmaciji) pokazala neprihvatljivom. Prema toj metodi do primarnih zaraza može doći kada su istovremeno u vinogradu ispunjeni sljedeći uvjeti:
  1. da je tlo zagrijano na 8 °C što odgovara temperaturi od 10 do 11°C u meteorološkoj kućici,
  2. da je tijekom 2 dana palo barem 10 mm kiše,
  3. da u vinogradu ima zrelih oospora. U svakom vinogradu ima više ili manje zoospora, međutim pitanje njihove zrelosti bi trebalo provjeravati. To se danas ispituje u labolatorijima.
  4. da listovi imaju barem 4 do 5 cm u promjeru.
Kada su istovremeno ispunjena sva četiri uvjeta treba pomoću Müllerove krivulje izračunati inkubacijski period. Međutim, prskanje pred kraj prve inkubacije obično se ne izvodi s obzirom da su gotovo uvijek primarne zaraze vrlo slabe zbog nezrelosti oospora ili niskih temperatura tijekom noći. Tako da nakon isteka prve inkubacije započinje se s računanjem druge inkubacije i tada se odlučuje za zaštitu.
Od ovog pravila se odstupa u slučaju da su uvjeti za primarnu infekciju bili optimalni, a loza ima razvijene lucnjeve s brojnim listovima. U nedostatku meteorološke stanice, trajanje inkubacije može se približno odrediti na osnovu dole prikazane tablice:
1 -11 svibnja
12-15 dana
12-25 svibnja
11-13 dana
26-31 svibnja
8-12 dana
1 -15 lipnja
7-11 dana
16-22 lipnja
6-9 dana
23-30 lipnja
4-7 dana
1 -31 srpnja
4-7 dana
Kod ove procjene zaštitu treba obaviti prije isteka inkubacijskog perioda. Nakon isteka inkubacijskog perioda očekuje se pojava sporangiofora i sporangija na listovima. Čim se uoče prve zaraze, uvjeti za nove sekundarne infekcije se mijenjaju. Tako za sekundarne zaraze moraju u vinogradu biti istovremeno ostvareni sljedeći uvjeti:
  1. temperature iznad 10 °C
  2. da su zeleni organi vinove loze vlažni 2 ili više sati (kiše, rose, magle).

utorak, 3. svibnja 2016.

Zaštita jagode od bolesti i štetnika

Uz dominantnu bolest sivu plijesan plodova jagode (Botrytis cinerea), posljednjih desetak godina u intenzivnim nasadima jagoda pri uzgoju u plastičnim tunelima sve češće pronalazimo simptome tzv. antraknoze (Colletotrichum acutatum, C. gleosporioides), uzročnika srčane truleži stabljike i lisne drške, nepravilnih tamnih lisnih pjega i uleknute tamne pjegavosti plodova jagoda. Nažalost, većina najčešće uzgajanih sorti jagoda je vrlo osjetljiva na spomenuti poremećaj.
Većina specifičnih fungicida koje koristimo za suzbijanje sive plijesni (Botrytis cinerea) ima samo djelomičnu djelotvornost na antraknozu jagoda. U našoj je zemlji registriran za suzbijanje ove bolesti mankozeb (Dithane DG), ali uz propisanu karencu 21 dan.
Određenu zaštitu daju neki pripravci iz IBE skupine (npr.difenkonazol), a prema pokusno-proizvodnim iskustvima na antraknozu su djelotvornije djelatne tvari iz skupine strobilurina: azoksistrobin (Quadris SC, Ortiva), trifloksistrobin (Zato 50 WG) i kombinacijapiraklostrobina & boskalida (Signum DF).
Pepelnica jagoda (Sphaerotheca macularis, S. aphanis) naseli donju lisnu stranu, zaraženo se tkivo uvija prema gore, a rubni dio naličja pocrveni. Za razliku od drugih biljnih pepelnica površinski je micelij na jagodama vrlo rijetko vidljiv, a najvažniji ekološki čimbenik ranije pojave pepelnice u jagodama je visoka vlažnost zraka.
Pepelnica jagode
Stoga se pepelnica brže razvija i veće štete pravi pri uzgoju jagoda u zaštićenom prostoru (visokim tunelima, plastenicima, staklenicima). Moguća je zaraza još mladih i zelenih plodova, nakon čega se njihov oblik mijenja zbog neravnomjernog rasta zdravog i napadnutog dijela. Napad pepelnice na jagodama se može poistovjetiti sa fiziološkim poremećajima uslijed neravnomjerne gnojidbe.

U uvjetima vrlo visokih temperatura ispod plastičnih tunela dominantan štetni organizam životinjskog podrijetla je staklenička grinja iz skupine crvenih pauka (Tetranychus urticae), a također se pojavljuju štetne gusjenice i kornjaši iz skupine voćnih pipa koji oštećuju cvjetne stapke jagoda.

Grinjama odgovara toplo vrijeme

Moguće je u jagodama koristiti protiv štetnih organizama pripravak Laser KS (0,015-0,02 %) koji se registriran protiv kalifornijskog tripsa (Frankliniella),Tetranychus urticae), kojoj za brzo umnožavanje odgovara suho i iznadprosječno toplo razdoblje.
Zbog vrlo toplog razdoblja krajem ožujka i početkom travnja pronađene su prve jedinke stakleničke ili koprivine grinje. U jagodama dopuštenje za suzbijanje koprivine grinje imaju pripravci Vertimec EC (0,75-1,25 lit./ha) (K=3 dana) i Kraft EC (0,5-1,2 lit./ha) (K=7 dana)!
Važno: pripravci na osnovi abamektina (Vertimec, Krast) otrovni su i opasni za oprašivače (pčele medarice)!

Kalifornijski trips

ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

Aphelinus mali – prirodni neprijatelj jabučne krvave uši

Posljednjih godina jabučna krvava uš (Eriosoma lanigerum Hausm.) postaje sve veći problem u plantažnim voćnjacima jabuka. Unatoč primjeni dostupnih insekticida registriranih za suzbijanje jabučne krvave uši, nerijetko dolazi do jačanja jesenske populacije štetnika i pojave šteta u vidu rak-rana. Prošlogodišnja vrlo topla jesen pogodovala je razvoju jabučne krvave uši te je njena populacija značajno porasla. U fazi jesenskog opadanja lišća na izbojima i granama jabuka bile su vidljive brojne kolonije krvave uši. Mnogi su voćari, zabrinuti zbog nastale situacije, odlučili nakon berbe suzbiti krvavu uš selektivnim insekticidom Pirimor 50 WG. Riječ je o sistemičnom aficidu s kojim se krvava uš može uspješno suzbijati u vegetaciji, ali u fazi mirovanja stabala kad nema lisne mase nije bio dovoljno učinkovit. Nekada su se u toj fazi koristili insekticidi na bazi diazinona i endosulfana, no njihova primjena više nije dozvoljena.

Brojni su uzroci porasta brojnosti populacije jabučne krvave uši. Jedan od bitnih je otežano suzbijanje ovog štetnika jer je presvučen bijelom voštanom prevlakom i skriven u pukotinama kore i rak-ranama, a u ljetnim mjesecima i lisna površina otežava kvalitetnu aplikaciju. Tome treba dodati i sve manji utrošak škropiva po jedinici površine u suvremenim voćnjacima. Na populaciju jabučne krvave uši utječu i klimatski uvjeti, osjetljivost podloge i sorte, uzgojni oblik, rezidba, gnojidba te negativan učinak primjene sredstava za zaštitu bilja na prirodnog neprijatelja – parazitsku osicu Aphelinus mali.

Vrlo sitna osica Aphelinus mali je endoparazitoid jabučne krvave uši koji se razvija unutar tijela odrasle uši, a na kraju razvoja osice - uš ugiba. Osica je porijeklom iz Sjeverne Amerike, a u Europu je 20-tih godina prošlog stoljeća namjerno unešena kako bi se koristila za biološko suzbijanje jabučne krvave uši. Krajem tridesetih godina osica A. mali uzgajana je u Zavodu za zaštitu bilja u Zagrebu te su grančice jabuke zaražene krvavom uši parazitiranom ovom osicom prodavane kao “afelinizirani materijal”. Grančice su unošene u voćnjake te se na taj način osica proširila u našim krajevima.

Osica A. mali je vrlo sitna, tek nešto duža od milimetra, te je gotovo neprimjetna u voćnjaku. Najčešće je skrivena pod lišćem, a zanimljivo je da se pokreće više skakanjem nego letenjem. Ženka osice leglicom odloži jaje u tijelo jabučne krvave uši, a nakon tri dana se iz njega razvije ličinka koja se hrani i živi na račun domaćina – krvave uši. U početku nije uočljivo da je riječ o parazitiranoj krvavoj uši, no nakon nekog vremena njeno tijelo pocrni, a najsigurniji znak parazitacije je rupa u tijelu uši kroz koju je izašla potpuno razvijena, odrasla osica.
A_mali1.jpg
Osica A. mali vrlo je sitna
a_mali2.jpg
A. mali na grančici jabuke
Životni ciklus osice A. mali traje 20-25 dana, a tijekom vegetacije može razviti 6-7 generacija. Prezimi kao ličinka ili kukuljica unutar tijela krvave uši na grančicama jabuka te je vrlo važno prilikom rezidbe takve grančice ostaviti u voćnjaku kako bi se korisna osica mogla nesmetano razvijati.
a_mali3.jpg
Odrasla osica izlazi iz parazitne krvave uši
parazitirane_krvave_usi.jpg
Prepoznatljiv znak paratizaicije krvave uši
Da bismo očuvali populaciju ovog korisnog kukca u voćnjacima jabuka potrebno je prilikom suzbijanja štetnika jabuke koristiti selektivne insekticide koji pošteđuju korisne kukce kao što su recimo pirimikarb (Pirimor 50 WG) te regulatori razvoja kukaca. S druge strane, važno je izbjegavati insekticide širokog spektra djelovanja (sintetski piretroidi) koji štetno utječu i na prirodne neprijatelje jabučne krvave uši.

Izvor: http://www.savjetodavna.hr/
Autor teksta i fotografij::mr. sc. Željkica Oštrkapa-Međurečan