Kivi(Aktinidija)

Aktinidija nije naša domaća voćka već joj je pradomovina Kina, a u naše je krajeve stigla tek prije dvadesetak godina. Kako je iz Kine prenesena prvo na Novi Zeland pa tek nakon toga u druge zemlje, prozvali su je i kivi prema istoimenoj ptici s ovog otočja. Ovu voćku zovu i biljkom vječne mladosti i zdravlja jer sadrži mnogo vitamina, minerala i dosta drugih tvari koje blagotvorno djeluju na ljudski organizam. Tako u 100 grama aktinidije ima i do 300 miligrama C vitamina, 174 mg A vitamina, a tu su i znatne količine vitamina iz grupe B. Osim toga aktinidija sadrži i dosta kalcija, željeza, fosfora, magnezija i drugih minerala, a uz to je vrlo ukusna i - znalci kažu - ima miris koji podsjeća na jagodu, bananu, trešnju i ananas - zajedno. Stoga nije čudo da upravo ovu voćku sve više uzgajaju ne samo na Novom Zelandu već i u Americi i u svim europskim zemljama u kojima joj klima odgovara. Kako prirodni uvjeti i na području Hrvatske a osobito u priobalju odgovaraju ovoj biljci, ona se brzo proširila i u našim krajevima te se sve češće uzgaja i u kućnim vrtovima u obliku pergole odnosno brajde ili manjih nasada.

Aktinidiji najbolje odgovara klima s toplim i vlažnim ljetima gdje temperatura zimi ne pada ispod -10° C iako u stanju mirovanja može izdržati i do -15° C. No, osim ovih moraju biti zadovoljeni i neki drugi preduvjeti za uzgoj ove voćke. Ona zahtijeva lagano i hranjivima bogato tlo, a ako je tlo suviše teško i s puno glinastih čestica tada ova voćka slabo napreduje. Želimo li ipak na takvom zemljištu saditi aktinidiju jer nemamo drugog, tada mu moramo dodati oko 25 posto riječnog ili ispranog morskog pijeska i rasporediti ga u sloju zemljišta do dubine od 40 cm . Za aktinidiju tlo treba biti neutralne do slabo kisele reakcije, a ako je tlo prekiselo treba ga kalcificirati odnosno dodati mu mljevenog vapnenca ili dolomita. Ova voćka slično kao i neke podloge vinove loze podnosi samo do 10 posto aktivnog vapna u tlu. Stoga je najbolje dati tlo na analizu pa tako ustanoviti da li tlo zadovoljava tražene uvjete ili ga je prethodno potrebno popraviti.

Ovu voćku, osim toga, ne smijemo saditi ni na vjetrovitim položajima gdje su česti jaki i suhi vjetrovi, jer im vjetar lomi grane, a još veće štete nastaju zbog toga što im on isušuje cvjetove i listove pa čak i kada ima dovoljno vlage u zemlji biljka se može osušiti. I napokon, aktinidiji je ljeti potrebno dosta vlage pa je možemo saditi samo tamo gdje joj možemo osigurati zalijevanje odnosno navodnjavanje. Želimo li dakle uzgajati aktinidiju, o svim tim preduvjetima moramo voditi računa i tek ako su svi oni zadovoljeni možemo se odlučiti za sadnju ove voćke.

Aktinidiju je na našim otocima i priobalju najbolje saditi u jesen, no kako je tada teže nabaviti sadnice, obično je i tu sadimo u proljeće. Kako sadnice ove biljke u rasadnicima najčešće uzgajaju u kontejnerima smještenim u plastenike, ne bi ih trebalo saditi prerano u proljeće kako razlika temperature između prostora u kojem su uzgajane i vanjske temperature prostora gdje ih namjeravamo saditi ne bi bila prevelika. To bi, naime, bio šok za sadnicu od kojeg bi se ona teško oporavila. Prije sadnje potrebno je na temelju analize tla provesti meliorativnu gnojidbu odnosno po tlu razasuti potrebnu količinu mineralnog gnojiva NPK 7-14.21 ili 5:20:30 i ukopati ga u sloj tla do dubine do koje doseže korijen biljke. Prije sadnje najbolje je čitavu površinu prekopati do dubine od 40 cm , no ako to nije moguće onda se može rovokopačem ili ručno iskopati jarak ili dovoljno široke i duboke jame za pojedinačnu sadnju.

Kako je aktinidija biljka penjačica, potrebno joj je prije ili odmah nakon sadnje postaviti armaturu od stupova i žice kao što to činimo kod podizanja vinograda. Ovu voćku najčešće uzgajamo kao dvokraki kordonac na dvije žice ili kao pergolu. Razmak sadnje pri tom treba iznositi oko 6 metara , a između svake biljke postavlja se jedan stup od drva, betona ili metala na koje se pričvrste pocinčane žice promjera 3,5 mm . Stupovi na kraju redova moraju biti jači i dobro usidreni da se armatura ne sruši.
Sadnice se obično već prve godine nakon sadnje saviju i vežu uz prvu žicu. Tada tijekom ljeta na savijenom mjestu potjeraju nove mladice od kojih se jedna veže na suprotnu stranu od one savijene, druga se pušta da slobodno raste do druge žice ili do >krova< pergole na koji će se na isti način formirati ponovo dva kraka.
Mlade biljke u prve tri godine uzgoja treba što manje rezati. Njima se odstranjuju samo suvišne mladice koje remete uzgojni oblik. Odrasle voćke međutim, neophodno je jače orezivati. Naime, aktinidiju je potrebno stalno pomlađivati i svake joj godine zimi odrezati oko trećinu izboja koji su prethodne sezone rodili. Ostale grane treba prorijediti i potkratiti. Pritom valja znati da je zimska rezidba samo dio potrebnog zahvata u >uređivanju< stabla aktinidije. Kako njene mladice brzo rastu, dobar dio rezidbe obavlja se i ljeti kako bi se zadržala ravnoteža između porasta i rodnosti.
Kako aktinidija ima plitak korijen, ljetna obrada tla mora biti sasvim plitka, a kad biljke dostignu tri godine starosti prostor između redova može se ostaviti zatravljen, a travu kositi redovno i nastirati ispod stabala u redovima kako oko njih ne bi rasla trava.

A i B prva godina uzgoja, C i D druga godina uzgoja

Treća godina u vegetaciji, pergola

Zaštita od bolesti i štetnika

Iako je aktinidija dosta otporna voćka, ponekad je znaju napasti i bolesti i štetnici. Tako ona ponekad - osobito ako je sađena na nešto težem tlu - obolijeva od truleži korijenova vrata, pa stoga kod sadnje treba izbjegavati teška i prevlažna tla. Rak korijena također je dosta česta bolest koja se najčešće prenosi sadnicama, pa stoga nije uputno saditi sadnice bez deklaracije. Aktinidija također zna oboljeti i od sive plijesni, a napadaju je i štitaste uši i neke vrste stjenica. Stoga bi bilo dobro ove voćke protiv bakterijskih i gljivičnih bolesti te štitastih ušiju zimi oprskati crvenim uljem, a ako se i tijekom vegetacije ipak pojave neke bolesti ili štetnici, najbolje se o tome posavjetovati s agronomom - stručnjakom za zaštitu bilja, koji će najbolje znati odrediti koje sredstvo za zaštitu odabrati i kada ga primijeniti kako bi aktinidije ostale zdrave.

Muške i ženske biljke
Valja također znati da je aktinidija dvodomna biljka, odnosno da postoje ženske biljke koje daju plod i muške koje ih oprašuju. Stoga na svakih 5-6 posađenih ženskih biljki moramo posaditi jednu mušku biljku. Od ženskih biljaka u nas se najčešće sade sorte Hayward vrlo krupnih plodova i ranija, rodnija ali nešto sitnija sorta Abbot, dok se kao oprašivači koriste sorte Matua i Tomura.

Jagoda

Jagoda je grmolika zeljasta višegodišnja biljka. Prve godine nakon sadnje daje najkvalitetniji prirod plodova i najviše mladih vriježa. U drugoj godini slabi vegetativni prirast, a prirod plodova je maksimalan, ali nešto slabije kakvoće.

Uzgoj jagode zaslužuje pažnju na malim gospodarstvima s dosta raspoložive radne snage. Da bi proizvodnja dobro funkcionirala treba osigurati stručnu savjetodavnu pomoć, opskrbu kvalitetnim bezvirusnim sadnicama i drugim repromaterijalom.

EKOLOŠKI UVJETI

Pri odabiru klimatskih prilika za izbor staništa za uzgoj jagode najvažnije je voditi računa o minimalnim temperaturama i o rasporedu oborina tijekom vegetacije. Temperature od -15 do -18 ºC mogu izazvati pozeb na jagodama. U našim uvjetima jagode rijetko pozebu od niskih zimskih temperatura, ali češće pozebu od kasnih proljetnih mrazeva u doba cvatnje, ili nakon zametanja plodova. U vrijeme cvatnje otvoreni cvjetovi pozebu na -2 ºC, a zametnuti plodovi već na -1 ºC.

Tlo za uzgoj jagode treba biti slabo kisele do neutralne reakcije. Za dobre prirode treba osigurati plodna humusna tla, pjeskovito-ilovaste strukture. Jagoda ne podnosi jako glinena tla, jer dolazi do stanja prekomjerne vlažnosti, kao ni karbonatna i alkalična tla, na kojima obolijevaju od ferokloroze (žutice).

Kod odabira reljefa prednost treba dati južnim položajima, jer jagoda ranije počinje vegetaciju, a samim time i ranije dozrijeva.

SORTE JAGODA

Sorte jagoda dijelimo na:

• one koje stalno rađaju i
• one koje samo jednom rode.

Najviše se u proizvodnji primjenjuju jagode koje samo jednom rode, kao npr.: Miss, Maya, Clery, Madeleine, Elsanta, Marmolada, Arosa, Raurica, Alba, Onda, i dr.

Sadnice se proizvode najčešće kao frigo bezvirusne i dolaze smrznute na temperaturi od -2 ºC, a klasirane su po krupnoći i kvaliteti. Osim tih, koriste se i sadnice proizvedene na klasični način ili u kontejnerima.

SUSTAV UZGOJA

Jagode se kod nas uzgajaju na gredicama širine 70 - 90 cm i visine 15 - 20 cm. Gredice se prekriju folijom, ispod koje se postavlja sustav za navodnjavanje kapanjem. Na malim parcelama postavljanje gredica i folije sa sustavom za navodnjavanje postavlja se ručno, a na većim se to obavlja strojno (gredičarima polagačima folije).

PODIZANJE NASADA

Priprema zemljišta za jagodnjak obavlja se u nekoliko faza:

• uništavanje korova prije oranja kemijskim putem;
• oranje na dubinu od 30 cm;
• razbacivanje stajskog i mineralnog gnojiva;
• frezanje i postavljanje gredica s folijom i sustavom za navodnjavanje.

Ako je zemljište zakorovljeno višegodišnjim korovima (zubača i slak) potrebno ga je uništiti kemijskim putem prije oranja. Oranje se vrši na dubinu 30 - 35 cm zato što jagoda ima plitak korijen i uzgaja se na gredici.

Prije sadnje treba izvršiti kemijsku analizu tla i odrediti sadržaj osnovnih hraniva N:P:K, kao i pH vrijednost tla, da bi se odredila potrebna količina gnojiva. Ako se koristi sustav za navodnjavanje kapanjem, tada se prilikom pripreme tla unese 40 % potrebnih količina gnojiva, a ostatak u više puta tijekom vegetacije, kroz sustav za navodnjavanje kao vodotopiva gnojiva, prema zahtjevima biljke u raznim fenofazama jagoda.

Sadnja se može obavljati tijekom čitave godine ako imamo odgovarajuće sadnice. Najčešće sadnja frigo i zelenih sadnica počinje u srpnju pa sve do polovice rujna.

ODRŽAVANJE I NJEGA NASADA

Prilikom sadnje treba kontrolirati dubinu sadnje. Potrebno je da korijen uvijek bude u zemlji, a pupoljak biljke iznad zemlje. Prvih deset dana poslije sadnje bitno je održavati režim vlage u tlu i zraku. Ovisno o tipu tla potrebno je dodavati 3 - 6 l vode na 1 m² dnevno, a po potrebi treba postaviti i orošivače iznad folije te ih uključiti ako su temperature iznad 28 ºC. Sve lošije sadnice i one koje se nisu primile potrebno je nadosaditi kasno u jesen.

Oko sadnice niče korov te je potrebno nekoliko puta  ručno plijevljenje, da ne bi došlo do gušenja sadnice. Kod frigo sadnica u jesen se pojavljuju cvjetovi, koje je potrebno odstraniti da ne bi usporili razvoj jagode.

Korove, koji se javljaju u međurednom prostoru, potrebno je uništavati kemijski ili mehaničkim putem. Ako se to radi kemijskim putem, na prskalicu je potrebno montirati štitnik da bi se spriječilo zanošenje sredstva na biljku.

Tijekom održavanja potrebno je izvršiti nekoliko prihranjivanja kroz sustav za navodnjavanje. U intezivnoj fazi porasta naglasak treba dati na ishranu dušikom i kalijem, a u fazi zametanja plodova i zrenja na fosfor i kalij.

ZAŠTITA OD BOLESTI I ŠTETNIKA

Štetnici se obično prate i kada pređu prag štetnosti vrši se njihovo suzbijanje. Protiv bolesti se tretira preventivno, na temelju iskustva i praćenja vremenskih prilika. Od štetnika se najčešće javljaju lisne uši, grinje i jagodina pipa, a od bolesti lista i ploda značajna je trulež (Botrytis), bijela i crvena pjegavost, pepelnica i antraknoza. Na korijenu se mogu pojaviti fitoftora i vrticilium.

BERBA

Berba jagoda je najteži dio posla i traži dosta vremena i pažnje. Traje obično tridesetak dana, a razmaci između berbe su 2 - 3 dana. Jedan radnik ubere 10 - 15 kg jagoda na sat, što ovisi o krupnoći ploda i čvrstini peteljke. Jagoda se obično bere u plastične košarice, koje se slažu u drvene ili plastične sandučiće i tako transportiraju do tržnice.

IZVOR:www.hzpss.hr

Ogrozd

U našoj zemlji ogrozd se gaji na beznačajno malim površinama, uglavnom na okućnicama, te se uzgoj ove vrste nigdje ne evidentira. U Europi u Rusiji, Engleskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj, Češkoj i Poljskoj, gdje zauzima značajne površine i daje obilan rod, predstavlja značajnu industrijsku sirovinu. U SAD se, također, gaje američke sorte ogrozda.Gospodarski značaj uzgoja ogrozda zasniva se, prije svega, na biološkim osobina plodova ogrozda, na visokoj rodnosti, atraktivnom izgledu žbuna u vrijeme zrijenja plodova i praktičnim koristima u prehrani i preradi. Plodovi ogrozda sadrže znatne količine šećera, kiselina, pektina, mineralnih tvari i manje količine vitamina. Plodovi ogrozda se mogu iskoristiti na različite načine: potrošnja u svježem stanju, spremanje kompota, pekmeza i marmelade.
Uzgoj ogrozda gospodarski je vrlo zanimljiv, jer rano dolazi u rod i daje značajno visoke prinose, a može se uzgajati uspješno i do 20 godina. Koliki je značaj uzgoja ogrozda u Europi može se naslutiti po nazivima kao što su "europski sjeverni vinograd", njemačko grožđe, carigradsko grožđe i dr.
Uzgajane sorte ogrozda samooplodne su, mada, po nekim iskustvima pri oprašivanju sa strane daje veće prinose. Zato je poželjno saditi po dvije, tri vrste usporedo. S jednog hektara može se dobiti, prosječno, oko 10.000 do 12.000 kg, a u uvjetima bolje agrotehnike i do 20.000 kg.

Ogrozd je, kao i većina voćnih vrsta jagodastog voća, podrijetlom iz planinskih krajeva, gdje su klimatske prilike specifične, te je i uzgoj ogrozda uvjetovan umjerenom temperaturom. Ogrozd je znatno osjetljiviji od ribizla na niske temperature, ali i na visoke ljetne temperature. Vjerojatno je i to objašnjenje zašto ova voćna vrsta nije raširena u mediteranskim priobalnim opodručjima.U pogledu vlažnosti, ima nešto manje zahtjeve, nego ribizla.Na položajima gdje su intenzivni  hladni vjetrovi tijekom zime žbunovi ogrozda stradavaju od mrazeva. Ovo znači da je za uzgoj ogrozda potrebno birati zaklonjena mjesta.Ogrozd ne podnosi baruštinasta mjesta i visoku razinu podzemne vode, jer u takvim uvjetima strada, suši se.Pri izboru mjesta za uzgoj ogrozda treba  voditi računa o mjesnim prilikama.  Na višim mjestima treba birati  južne i jugoistočne položaje, a na nižim mjestima sjeverne i sjeverozapadne.Ogrozd ne podnosi izrazito pjeskovita zemljišta i ona koja su jako  propusna i topla.U SAD važi pravilo da su za uspješan uzgoj ogrozda četiri ograničavajuća činitelja:

- oskudica u vlazi,
- topla ljeta,
- hrđa koja napada bijeli bor i
- jedan parazit.
Zadnja dva činitelja u našim su uvjetima nepoznata, a prva dva moramo i mi uvažavati.

Sorte ogrozda

Na selekciji ogrozda mngo je rađeno. To, kao i činjenica da se u Rusiji uzganja još od XI. vijeka, govori o višestoljetnom  odabiranju i stvaranju  što boljih sorta.Sustavan prikaz sorta može se izvesti na temelju boje, vremena zriobe, gospodarskog značaja,  tsl.

Žuta najranija

Sorta je engleskog podrijetla. Odlikuje ju žbun velike bujnosti. Grane su trnovite s trodijelnim trnjem, vrlo rijetko s pojedinačnim. Cvjetanje i zrioba plodova padaju dosta rano. No, i pored toga ne strada od kasnih proljetnih mrazeva. Otporna je na niske temperature. Rodnost joj je velika.Plodovi su joj srednje krupni do sitni, okruglasti ili ovalni, mat-žute do zlatnožute boje. Pokožica je tanka i pokrivena sitnim mrljama.Plodovi su slatki, sočni i aromatični, a sazrijevaju u prvoj polovici lipnja.Zanimljiva je za uzgoj, ne samo zbog rane zriobe, nego i zbog otpornosti na mrazeve i bolesti.

Fenik (zeleni fenik, Goliat)

Najrasprostranjeniji je u Rusiji i u zemljama Srednje Europe. Podrijetlo mu je nepoznato, mada ga ima u svim zemljama Zapadne Europe. Karakterizira ga bujan rast. Obrazuje dosta jak i širok žbun.Veoma je rodan,. Poijedini razvijeni žbunovi mogu dati i do 30 kg uroda. Inače, rodna je sorta, jer se po jednom hektaru može dobiti i po 15 do 17.000 kg ploda.Odlikuje se otpornošću na niske temperature.Plodovi su krupni do srednjekrupni. Pokožica je zelenkaste boje s isprepletenom nervaturom. U tehnološkoj zrelosti pokožica mijenja boju i prelazi u žućkastocrvenkastu. Može se koristiti za sve oblike prerade, kao i za potrošnju u svježem stanju.Raznobojnost plodova daje i dekorativan izgled žbunu na okućnici.

Hauton

Ova sorta veoma je rasprostranjena u Europi i SAD zbog svoje otpornosti na pepelnicu.Odlikuje se velikom rodnošću.Žbun ima jak, uspravan položaj, obrazuje mnogobrojne grane i izdanke.Otporan je na niske temperature. Cvjeta skoro istodobno kao i ostale uzgajane sorte, ali mu je zrijenje plodova znatno kasnije.Plodovi su krupni do srednje krupni. Odlikuju se dobrim ukusom. Pogodni su za raznovrsnu upotrebu u preradi za svježu potrošnju.

Ostale sorte

Pored opisanih sorti izuzetne rezultate daju i sljedeće, koje se uzgajaju u svim krajevima Europe: Whinhams industry, Belo triumf, Ruskij, Rubin, Green Gem, Sjeverni vinograd, Oregon i dr.

Razmnožavanje

Osim kada se radi o selekcijskom uzgoju, biljke ogrozda se uglavnom razmnožavaju vegetativno. Ovo je, praktično, jedini način razmnožavanja.U vegetativnom razmnožavanju koristi se nekoliko metoda: ožiljavanje zrelih i zelenih reznica.Ožiljavanje zrelih reznica u većini slučajeva ne daje  dobre rezultate, te se češće i ne prakticira. Dijeljenje žbuna rijetko se koristi, i to samo u slučajevima kada treba prenijeti žbun ili kada se radi o sorti izuzetne vrijednsoti.
Najkorištenija metoda  razmnožavanja ogrozda je ožiljavanje položnicama. Za ovo se koriste mladi zasadi i dugački prutovi položnica. Od njih se dobiva veći broj sadnica. Ovako dobiveni ožiljeni izdanci koriste se kao sadni materijal. Ukoliko su izdanci sa slabijim korjenovim sustavom, presađuju se u rastilo, gdje se njeguju još jednu ghodinu.Osim vodoravnih položnica, koristi se i metoda okomitih, uz zagrtanje, kao i kod vodoravnih.Uspjeh u ožiljavanju zavisi prije svega od vremena zagrtanja i stalne vlažnosti zemljišta koje je zagrnuto.

Podizanje nasada

U pripremi zemljišta za sadnju ogrozda vrijede iste upute, kao i za sadnju ribizla, malina  i kupina.Poslije gnojidbe stajnjakom zemljište se preore na dubinu od oko 30 cm. Kada se sadi na okućnicama, onda se tlo prerilja na dubinu od 25 do 30 cm.Sadnja se izvodi od jeseni do proljeća kad to vremenske prilike dopuštaju. No, ipak najbolji se rezultati postižu jesenskom sadnjom. Proljetna sadnja rijetko kada će dati slične rezultate, jer su u našim krajevima česte suše uzrokovane vjetrovima.Na većim površinama obično se preporučuje razmak od 2,5 x 1,5 m, a u okućničkom uzgoju tolerira se i manji razmak: 2 x 1 m, pa čak i 0,8 m u redu.U nasadima ogrozda primjenjuje se ista njega, kao i u nasadima ribizle: uništavanja korova, prihrana, kultiviranje, i dr.
Rezdidba ogrozda je dosta slična rezidbi crne ribizle.  I u ovom slučaju ogrozd, kao i crna ribizla, daje na jednogodišnjim granama najkrupnije bobice i njih najviše. Inače, i ovdje se plodovi obrazuju također na dvogodišnjim i trogodišnjem drvetu. Osnovne grane žbuna daju rod do pete godine.
Berba je delikatan posao, mada ju otežava trnovitost biljaka. U zavisnosti od upotrebe, plodovi se beru u botaničkoj zrelosti - za indutrijsku preradu, a za spravljanje kompota - u tehnološkoj. Berba se izvodi u dva do tri navrata.
Plodovi ogrozda dobro podnose transport, a u skladištima se u običnim uvjetima strujanja zraka mogu čuvati i do tri dana bez gospodarske štete.

Zaštita od bolesti i štetočina

Najčešća bolest koja se javlja u nasadima ogrozda je pepelnica, koju izaziva gljivica Sphaerotheca mors uvae.Prvi znaci bolesti javljaju se na lišću, ali isto tako ona napada lastare i mlade plodove. Prvo se javlja kao bijela prevlaka, koja  s intenzivnošću širenja i starošću mijenja boju i postaje mrkocrvenkasti omotač. Kao posljedica napada ove bolesti dolazi do sušenja i opadanja lišća, deformiranja lastara i propadanja plodova. Cijela napadnuta biljka manje je otporna na niske temeperature.
Zaštita se sastoji u prskanju biljaka prije pojave bolesti, ali i kasnije u vegetaciji.
Pored prethodno spomenute  tzv. američke pepelnice biljke ogrozda napada i europska pepelnica, koju izaziva gljivica Micoshera grossulariae. Za suzbijanje europske pepelnice vrijede iste upute kao i za zaštitu od američke.
Niti ogrozd nije pošteđem napada i zaraza viroza. Od viroza na biljkama ogrozda češće su siva lisna pjegavost, kao i prosvjetljavanje  nervature lista. Borba protiv viroza je  najefikasnija u kontroliranoj proizvodnji sadnog materijala i korištenju isključivo zdravih sadnica.
Od štetočina najčešće se javljaju, ali ipak dosta rijetko, jaki napadi pedomerke Abraxas  grossulariata (L.). Gusjenice ovog leptira napadaju i grizu lišće i mlade zeljaste lastare. U jačim napadima može doći do potpune defolijacije žbuna. Ova štetočina je velika opasnost, jer se gusjenice javljaju vrlo rano u vrijeme pojave mladog lišća, pa se do transformacije u čahuru na biljkama ogrozda zadržavaju do lipnja.
Zaštita je vrlo jednostavna kad se radi o manjem broju žbunova. Pregledom žbunova gusjenice se mogu ručno sakupiti. U velikim nasadima koriste se pesticidi.

Crvena trulež korijena jagode-Phytophthora fragariae

Crvena trulež korijena je najopasnija bolest jagode jer se teško suzbija, a tlo ostaje zaraženo od 3 do 15 godina nakon pojave bolesti.

Bolest napada
 Korijenov vrat.

Uzročnik bolesti
Gljiva Phytophthora fragariae.

Simptomi bolesti
Krajem proljeća i početkom ljeta zaražene biljke jagode prestaju s rastom i ostaju niže od zdravih biljaka. Peteljke novoizraslih listova kraće su, plojke su manje i boja im je plavkasto zelena. Stari listovi mijenjaju boju od ruba prema unutra i postepeno postaju crvenkastosmeđi. Zaražene biljke često ne plodonose, a ako donose plodove, oni su sitniji i suše se. Stvaranje vriježa je vrlo oskudno ili se uopće ne stvaraju. Najčešće u vrijeme sazrijevanja plodova cijela biljka uvene. Kod zaraženih biljaka masa glavnog korijena je reducirana, ali se stvara veći broj sekundarnih korjenčića. Na presjeku korijenova vrata na zadebljanoj podzemnoj stabljici uočavaju se također promjene boje. Zaraženi dio postaje crven i jasno se razlikuje od nezaraženog koji je žućkast. Promjena boje najslabije se zapaža tijekom ljetnih mjeseci. Postrano korijenje u ranom stadiju napada poprima sivu boju. Na presjeku središnji dio ima crvenkastu boju, a kora ostane žutosiva. Kasnije postrano korijenje u vlažnoj zemlji postaje tamnosmeđe i trune.

Biologija bolesti
Nakon raspadanja zaraženih dijelova korijena i stolona u tlu ostaju oospore. Nakon nastanka, 4 do 20 tjedana neke oospore proklijaju u kličnu cijev na kojoj nastaje zoosporangij. U njemu nastaju zoospore koje su izvor primarne zaraze. Zoospore privučene izlučevinama korjenčića dođu do vrhova korijenja, klijaju i inficiraju vrhove mladog korijenja. Kroz korjenčiće se dalje širi micelij, ulazi u središnji cilindar korijena rastući intercelularno i intracelularno. Novi sporangiji nastaju na površini korijenja, a oospore nakon  spajanja anteridija i oogonija nastaju u središnjem cilindru. Nakon raspadanja korijena oospore ostaju aktivne u tlu dugi niz godina.

Uvjeti potrebni za primarnu infekciju
Optimalne temperature za infekciju jest 18 do 20 °C, ali zasićenost tla vodom je od presudne važnosti. Infekcije nastaju kada je tlo zasićeno više od 50% vodnog kapaciteta.

Zaštita od crvene truleži korijena jagode
Od preventivnih mjera moguća je sadnja nekoliko rezistentnih sorata jagode spram ove bolesti, dok u zemljama gdje je parazit prisutan na jagodama primjenjuju se iste mjere kao i za P. cactorum.

Bordoška juha

Bordoška ili bakreno-vapnena juha je mješavina modre(bakrene)galice i vapna.Priređuje se na slijedeči način:
1kg modre galice rastopimo u 50l vode,preporučuje se da to bude u drvenoj posudi.Da bi se galica što prije rastopila,može se usitniti i staviti u vrečicu rijetkog platna i ostaviti da visi u vodi.U drugoj posudi zapremine 100l rastopimo u 50l vode 0,5kg živog vapna.Ako nemate živog vapna,može se upotrijebiti i gašeno vapno,no njega u tom slučaju ide trostruka količina.dakle 1,5kg.Vapno mora biti gusto i masno.Može se upotrijebiti i hidratizirano vapno(vapno u prahu) u koncentraciji od 0,5kg.Živo vapno najprije treba ugasiti,tako da na njega nalijemo,odnosno,da do polovice bude u vodi.Kad vapno upije vodu,dolijeva se dalje voda,dok ne dobijemo gustu kašu.Na tu kašu dolijemo do 50l vode.
Hidratizirano vapno moramo također rastopiti sa nešto vode i kad smo dobili gustu kašu,razblažujemo je sa 50l vode.

Dakle,imamo posebno rastopljenu galicu,posebno rastopljeno vapno.Jedno i drugo promiješamo u njihovim posudama.Nakon toga,sipamo galicu u posudu s vapnom uz postepeno mješanje.Preporučuje se ovaj način,da ne bi došlo do grušanja.Ako je bordoška juha pripremljena dobro,bijeli fenoftalein papir,koji uronimo u nju,treba dobiti crvenu boju.Ukoliko papir ne pocrveni,treba dodati još vapnenoga mlijeka,dok papir ne pocrveni.Za provjeru može se upotrijebiti i crveni lakmusov papir,koji če pomodriti ako ima dosta vapna u juhi.
Bordošku juhu treba potrošiti isti dan,nakon što je spravimo.Ako trebamo male količine,pripremamo je u staklenim posudama.Za jednu litru bordoške juhe koncetracije 2% trebamo 2dkg modre galice i isto toliko vapna.
Pri upotrebi bordoške juhe NIKAKO NE DOZIRAJTE OD OKA,jer se može lako pogriješiti.Bude li premalo vapna,ostaje modra galica u večoj količini i može doči do paleža voća.No ukoliko ostane veča količina vapna,otrovno djelovanje biti če znatno smanjeno.
Dogodi li se da se isti dan bordoška juha ne može potrošiti,na svakih 100l u nju če mo dodati 10dkg šečera ili 1l mlijeka.U tom se slučaju bordoška juha ne kvari,odnosno,ne gruša,10 do 14 dana i u tom ju roku treba potrošiti.

Apopleksija marelice

Prijevremeno sušenje i odumiranje stabala marelice tzv. apopleksija ili kap marelice, jedan je od najvećih problema u uzgoju ove voćne vrste. Ova štetna pojava raširena je u mnogim zemljama Europe. Unatoč mnogim istraživanjima, problem odumiranja marelice samo je djelomično razjašnjen.

 Objašnjava se različitim parazitskim i neparazitskim uzrocima. Od abiotičkih čimbenika navode se: ekstremna temperaturna kolebanja, osjetljivost marelice na niske zimske temperature, neodgovarajući izbor tla što je često povezano s neadekvatnim izborom podloge za marelicu, slaba kompatibilnost između podloge i plemke, utjecaj visine cijepljenja, nedovoljna kemijska zaštita, neuravnotežena gnojidba, suša  te fiziološka nestabilnost marelice kroz stanje dormantnosti. Svi od navedenih čimbenika mogu biti primarni uzroci odumiranja marelice, ali isto tako dovode i do slabljenja voćke na koju se onda nasele razni paraziti. Stoga se u literaturi navode mnoge gljive od kojih neke ne mogu biti uzrok odumiranja, ali mogu se naseliti na oslabljenu voćku. Sušenje mogu izazvati sljedeće polifagne vrste gljiva: Armillaria mellea, Verticillium dahliae, Phytophthora vrste, Eutypa lata, Monilia laxa, Leucostoma cinctum i druge. Od bakterija spominje se Pseudomonas syringae pv. syringae. Pojedini mikroorganizmi ne moraju biti uzrok odumiranja, ali mogu uvelike pridonijeti stresnom stanju i povećanju osjetljivosti domaćina ili je u tome moguća interakcija više čimbenika. Zaštitna kemijska sredstva protiv ove pojave nema već se neželjene promjene mogu umanjiti samo preventivnim djelovanjem od izbora dobro terena, sadnog materijala, podloge i sorti do provođenja suvremenih agrotehnoloških postupaka.

Obična pjegavost lista jagode-Mycosphaerella fragariae

Ova bolest je poznata u svim područjima uzgoja jagode. Nekada je to bila najčešća i gospodarski najvažnija bolest lista. Međutim, u jednogodišnjem ili dvogodišnjem uzgoju kakav se danas prakticira kod jagode, bolest je mnogo rjeđa pa izaziva i manje štete.

Bolest napada
Lišće i vrlo rijetko plodove.

Uzročnik bolesti
Gljiva Mycosphaerella fragariae.

Simptomi bolesti
Simptomi se javljaju na listovima te vrlo rijetko na plodovima. Na lišću se javljaju pravilno okrugle pjege promjera 2 do 5 mm. Odijeljene su od zdravog dijela lista crvenkastosmeđim ili ljubičastim do purpurnim rubom, dok boja u sredini pjege ovisi o starosti lišća. Na mladom lišću nastaju tamnosmeđe pjege, na srednje starom lišću središte pjege je sivkaste boje, dok su na starom lišću pjege prljavo bijele boje. Pjege postupno postaju sve veće, svijetlosive do bijele boje u sredini. Javljaju se u skupina pa mogu prekriti veći dio plojke. U tim slučajevima se dio plojke ili cijela plojka osuši, premda se to ne događa često. U uvjetima tople i vlažne klime mogu se pojaviti nespecifični simptomi, bez karakterističnog ljubičastog rubnog prstena. Osim na listovima, simptomi se mogu javiti i na peteljkama lista i dijelovima cvijeta (cvjetnoj stapki, cvjetnoj čaški, lapovima). Na njima nastaju pojedinačne, duguljaste, nešto sitnije pjege nego na listovima. Na plodovima se bolest javlja vrlo rijetko uzrokujući plitka, tamna udubljenja. Karakteristični simptomi nastaju pri temperaturi od 20 do 25 °C.

Biologija bolesti
Parazit može prezimiti na zaraženom, osušenom, otpalom lišću, ali i na živom lišću. Postoje tri načina prezimljenja na lišću: u obliku micelija, mikrosklerocija ili konidija.
Micelij pred kraj zime omogućuje stvaranje pseudotecija. U tom slučaju, primarni inokul jesu askospore koje kiša raznosi na listove na kojima nastaju primarne zaraze. Ovaj način prezimljenja nema značenja kod nas.
Mikrosklerociji prezimljuju na zaraženom, otpalom lišću na kojem u proljeće nastaju konidiofori koji nose konidije. Kod nas se mikrosklerociji stvaraju u izobilju na odumrlim listovima tijekom zime. U tim situacijama konidiji su glavni izvor primarnih infekcija.
I treći način je da na živim listovima prezimljuju konidiji koji onda u proljeće klijaju i stvaraju konidiofore s novim konidijima koji šire zarazu.

Uvjeti potrebni za primarnu infekciju
Listovi su najosjetljiviji od 4. do 12. tjedna starosti. Kako su kod nas najvažniji izvor infekcija konidiji, potrebno je znati uvjete za njihovo klijanje. Oni klijaju pri temperaturi od 5 do 30 °C, a optimum je oko 13 i 20 °C. osim temperature potrebna je i visoka relativna vlaga zraka od 98 do 100%.

Zaštita od obične pjegavosti lista jagode
Postoje manje osjetljive sorte kojima treba dati prednost pri odabiru ako odgovaraju u drugim gospodarskim svojstvima. Neizravne mjere valja provesti u zaštiti od te bolesti. Zaštita se provodi čim se primijete prvi simptomi i to fungicidima na bazi tolilfuanida, azoksistrobina, kaptana.

Antraknoza jagode-Colletotrichum acutatum

Ova bolest je kod nas tek nedavno otkrivena. U početku su se simptomi mijenjali sa simptomima sive plijesni.

Bolest napada
Plodove, cvjetove.

Uzročnik bolesti
 Gljiva Colletotrichum acutatum.

Simptomi bolesti
Tipični simptomi jesu vodenaste, ovalne lezije ili tamnosmeđe pjege koje kasnije pocrne. Pjege su uvijek malo udubljene u staničje ploda što je također karakterističan znak za ovu bolest. Napadnuti plodovi mogu se potpuno osušiti. Plodovi mogu biti zaraženi u svim stadijima rasta. Na cvjetovima se bolest javlja u obliku paleži. Na lišću se simptomi javljaju u obliku malih, crnih pjega ili lezija koje zahvaćaju i peteljke lista.

Biologija bolesti
Primarni izvor zaraze su najvjerojatnije alternativni domaćini (rajčica, paprika) i neke korovske vrste. Gljiva u tlu i biljnim ostacima preživljava obično po nekoliko mjeseci, dok u idealnim uvjetima (suho ili sterilizirano tlo) može preživjeti nešto manje od godine dana.

Zaštita od antraknoze jagode
Jedna od mjera je sadnja rezistentnih sorata jagode (Idea, Maya, Onda, Paty). Zaražene plodove treba sakupiti i odstraniti iz nasada. Gdje je moguće, zaštitu treba odmah započeti nakon cvatnje i provoditi je sve dok karenca to dopušta. Djelotvorni su fungicidi na bazi tolilfluanida, azoksistrobina.

Crvena pjegavost lista jagode-Diplocarpon earlianum

Ovo je prva bolest koja se javlja u proljeće na listovima jagoda. Lako se može zamijeniti s običnom pjegavošću pa se u početku ovoj bolesti nije pridavala dovoljna pozornost, dok prema novijim spoznajama utječe na vigor i urod biljke jagode.

Bolest napada
Lišće.

Uzročnik bolesti
Gljiva Diplocarpon earlianum.

Simptomi bolesti
Tipični simptomi nastaju na listovima mada se mogu pojaviti i na peteljkama lista i cvjetovima. Simptomi se javljaju početkom svibnja u obliku malih, crvenih pjega promjera 1 do 3 mm. Daljnjim razvojem bolesti pjege postaju veće, od 5 do 10 mm, i crvenkastosmeđe boje. Središnji dio nema bjelkastu ili sivu boju što je karakteristično za običnu pjegavost. U povoljnim uvjetima pjege se međusobno spajaju i prekrivaju sve veći dio plojke, dolazi do nekroze i lišće izgleda kao spaljeno. Lezije na peteljkama lista, stabljici i cvjetnoj stapci imaju oblik izduženih pjega ili pruga. Na cvjetovima se javljaju smeđe točkice. Ako je zaražena stapka cvijeta, cvjetovi odumiru pa se smanjuje i broj plodova.

Biologija bolesti
Gljiva u zaraženom lišću živi kao micelij tijekom jeseni i dijela zime. Krajem zime i početkom proljeća započinje formiranje apotecija i acervule pa postoje dva izvora primarnih infekcija. apoteciji nastaju najčešće na naličju lista. Unutar apotecija nastaju askusi s askosporama. U našem klimatu apoteciji sazrijevaju krajem ožujka i početkom travnja. Oslobađanje askospora počinje 7 do 10 dana nakon njihove pojave i traje do kraja travnja. S druge strane, acervuli uvijek nastaju na gornjoj strani lista. Unutar acervula nastaju konidiji. Emisija konidija iz prvoformiranih acervula traje do prve dekade svibnja, a simptomi se javljaju nedugo nakon infekcije jer je inkubacija kratka. Kako se apoteciji i acervuli mogu istovremeno formirati na listu, primarni izvor zaraze mogu biti askospore i konidiji. Smatra se da su acervuli važniji izvor zaraze jer emisija konidija traje kraće. Sve sljedeće infekcije tijekom vegetacije uzrokuju konidiji. Infekcija se ostvaruje izravnim prodorom penetracijske hife kroz kutikulu i epidermu lista. Inkubacija traje u optimalnim uvjetima 3 do 5 dana. Novi acervuli se formiraju i sazrijevaju 10 do 14 dana nakon infekcije.

Zaštita od crvene pjegavosti lista jagode
Zasnivanje komercijalnih nasada treba se temeljiti na jednogodišnje, maksimalno dvogodišnjem uzgoju. Kako bi se smanjio infektivni potencijal, u jesen se može provesti prskanje jednim od fungicida na bazi bakra. Na malim površinama za sve bolesti lista korisna je mjera sakupljanja i spaljivanja zaraženih listova. Zaštitu kemijskim sredstvima treba započeti čim se primijete prvi simptomi. Djelotvorni su fungicidi na bazi tolilfluanida, iprodiona i azoksistrobina.

Palež lista jagode-Phomopsis obscurans

Bolest je poznata u svim uzgojnim područjima jagode. Parazitira samo na vrstama iz roda Fragaria. Neki ovu bolest smatraju manje važnom bolesti i da nanosi male štete, dok ju drugi smatraju gospodarski važnom. Izravne štete su veće u onim područjima i na onim sortama na kojima osim lista napada i plodove.

Bolest napada
Lišće i plodove.

Uzročnik bolesti
Gljiva Phomopsis obscurans.

Simptomi bolesti
Simptomi se javljaju u srpnju i kolovozu na starijem lišću. Na plojki se uočava najprije jedna ili nekoliko purpurnocrvenih pjega sa sivkastom sredinom. U toj fazi, simptomi podsjećaju na običnu pjegavost. Tkivo oko pjega se suši i poprima eliptičan oblik. Ovalne nekroze s nekoliko koncentričnih zona mogu se pojaviti i na rubovima plojke. Drugi najkarakterističniji simptom jest lezija u obliku trokuta. Unutar lezije razlikuju se zone. Između žila osnovna boja je svijetlosmeđa do zagasito crvena, a unutar nje se razabire tamnije smeđa zona. Paralelno sa žilama lista javlja se zona žućkaste boje koja graniči sa zelenim dijelom lista. Na kraju se dio plojke između glavne žile i postranih žila te ruba plojke suši, poprimajući oblik trokuta. Listovi s većim nekrozama se suše. Na plodovima gljiva može izazvati mekanu trulež premda kod nas još nije zapažena.

Biologija bolesti
Tijekom zime i proljeća na zaraženim listovima, koji ostanu pričvršćeni za biljku, formiraju se piknidi. Krajem svibnja i početkom lipnja nakon kiša nastupa emisija piknospora u obliku žutih sluzastih kapi koje su izvor primarnih zaraza. Piknospore se raznose samo vodom, ne i vjetrom. Unatoč ranim infekcijama simptomi se javljaju tek ljeti kada porastu temperature.

Uvjeti za primarnu infekciju
Optimalne temperature za razvoj bolesti jesu od 26 do 32 °C, uz vlagu od 85 do 90%.

Zaštita od paleži lista jagode
Sve preventivne mjere koje se poduzimaju za druge bolesti lista trebaju se primjenjivati i protiv ove bolesti. Rezistentne sorte nisu poznate. Zaštita fungicidima započinje prije pojave simptoma koristeći pripravke, koji suzbijaju i druge bolesti, a na bazi iprodiona, azoksistrobina, mankozeba, miklobutanila.

Mušmula

U područjima umjereno vlažne i tople klime, sa 600-700 mm oborina na godinu, na dubokim, plodnim, propusnim, umjereno vlažnim tlima, najbolje uspijeva mušmula, lat. Mespilus germanica, nisko stablo ili grm iz porodice ruža, visok 2-5 m. Odlično podnosi sušu i niske temperature; čvrsto i žilavo drvo sporo raste pa ne strada ni pri temperaturama od minus 35 °C. Cvate kasno, potkraj svibnja, pa joj ne škode ni kasni proljetni mrazovi. Može se uzgajati u krajevima sa srednjom godišnjom temperaturom 8-9 °C, čak i na nadmorskim visinama 900-1000 ma.

Jednogodišnje sadnice mušmule, dobivene okuliranjem ili običnim spajanjem plemke mušmule i sjemenjaka mušmule, divlje kruške ili oskoruše te dunje MA ili BC-29 kao podloge, posadite u jesen, za blage zime ili u rano proljeće. Malo stablo mušmule lijepo pristaje uz rub tratine ili ispred visokog drveća uz ukrasne niskostablašice i grmlje.

Potrebno joj je 15 četvornih metara, a jama za sadnju, promjera 1 m, mora biti duboka oko 60 cm. Kako biste oblikovali nisko stablo, u proljeće sadnicu prikratite na visini 60-70 cm, a iduće godine za vegetacije ostavite 4-5 najljepših mladica za glavne kosturne grane. Sve ostale izbojke na deblu i granama ljeti redovito odstranjujte. Druge godine u proljeće glavne grane prikratite na duljinu od 30 cm kako bi se razvila pravilna piramidalna krošnja.
Sljedećih nekoliko godina grane redovito prikraćujte, a poslije krošnju redovito prorjeđujte da ne bude pregusta. Mušmula prve plodove razvija u trećoj ili četvrtoj godini poslije sadnje, a u punoj rodnosti može dati 60-70 kg po stablu.
Za redovito plodonošenje jednogodišnje grančice svake godine prikratite na polovicu. Poslije dvadesete godine krošnju povremeno pomladite kako donji dijelovi ne bi ogoljeli. Mušmula je otporna na bolesti i štetnike pa je dovoljno jedno prskanje bakrenim pripravcima u kasnu jesen ili u proljeće prije početka vegetacije. Uz redovitu rezidbu, gnojidbu, obradu i zastiranje tla ta voćka, s plodovima pomalo neobična oblika što nalikuje na zvrk, svake godine obilno rađa. Od cvatnje do dozrijevanja potrebno je 180-190 dana. Zelenkastosmeđi, tamnosmeđi ili čokoladnosmeđi plodovi s proširenom čaškom, za berbe u kasnu jesen, tvrdi su i opori.
Jedite ih svježe tek kad omekšaju, a smeđe, sočno, kiselkasto meso postane kremasto. Mogu se i prerađivati u voćnu pastu, marmeladu, liker, rakiju, a dodaju se i jabučnici za brže bistrenje. Sve su sorte mušmule samooplodne, a mogu biti krupnoplodne ili sitnoplodne, jabukolike ili kruškolike. U nas se najčešće uzgaja domaća krupnoplodna, krupna nizozemska i kraljevska.

Mali mrazovac-Operophtera brumata L.

Česti je štetnik koji se javlja u rastresitom tipu nasada jabuka, posebno u blizini šuma. Periodični je štetnik.

Štetnik napada
Pupove, mlado lišće i cvjetove.

Opis štetnika
Mali mrazovac odlikuje se izraženim spolnim dimorfizmom što znači da su ženke zdepastog tijela dugog 8 do 10 mm sa zakržljalim krilima dugim samo nekoliko milimetara pa tako ne mogu letjeti, ali su vrlo brze dok su mužjaci vitkog tijela s velikim krilima i dobri su letači. Krila su im tamno sivosmeđe boje s rasponom od 20 do 25 mm. ženke imaju 3 para dugih nogu.
Jaja su svijetložute do ružičaste boje.
Gusjenica ima zelenu glavu, zelenkastožuto tijelo s tamnom prugom na leđima te svijetlim bočnim prugama. Narastu od 25 do 30 mm dužine. Prilično su debele.

Biologija i životni ciklus štetnika
Prezime jaja na voćkama u skupinama od 5 do 50 jaja. U proljeće od sredine ožujka do sredine travnja iz jaja izlaze gusjenice koje započinju s hranjenjem na pupovima, mladom lišću i cvjetovima. Kasnije napadaju i starije lišće. Razvoj završavaju nakon 40 dana (kraj svibnja) kada se po nitima spuštaju do tla u koje se ukopavaju do dubine od 5 do 10 cm gdje će sljedećih 3 do 4 mjeseca biti zakukuljene. Nastupom jesenskih mrazova, od listopada do prosinca, javljaju se leptiri koji su na voćkama sve do prosinca. Ženke se penju po stablu dok mužjaci lete i traže ženke radi kopulacije. Ženke polažu jaja na grančice, pukotine u kori ili kod aksilarnih pupoljaka bilo pojedinačno ili u skupinama. Ona dalje prezimljuju.
Povećanju broja ovog štetnika pogoduju vlažna ljeta te blage i vlažne jeseni.
Odrasli oblici toleriraju temperature niske I do -15 °C, no aktivni su samo na temperaturama višima od 0 °C. Optimalne temperature su između 5 i 11 °C. Pri stalnim temperaturama u rasponu od 0 i 27 ° C, dugovječnost ženki varira od 2 do 31 dan.
Ima jednu generaciju godišnje.

Štete koje izaziva štetnik
Gusjenice u proljeće izgrizaju pupove, mlado lišće i cvjetove koje opredaju nitima. Kasnije napadaju i starije lišće jabuka. Na lišću prave velike rupe nepravilnog oblika, a mogu prouzročiti i golobrst. Ozbiljan je štetnik uzrokujući znatne štete kod teških zaraza.

Zaštita od malog mrazovca
U manjim voćnjacima, suzbijanje je moguće postavljanjem ljepljivih pojaseva oko debla na koje se zalijepe ženke.
Tijekom ljeta obradom tla oko stable moguće je uništiti kukuljice u tlu ili spriječiti izlazak leptira iz njih.
U zimskom prskanju koriste se mineralna ulja i uljani organofosforni insekticidi kojima se prskaju vršni dijelovi na kojima su najčešće odložena jaja.
Biološkim ili biotehničkim te kemijskim insekticidima na osnovi klorpirifosmetila, fosalona, piretroidima suzbijaju se gusjenice na početku jačeg napada.
Orijentacijskim pragom tolerantnosti smatra se 10% zaraženih cvjetova.

Trešnja

Od klimatskih uslova za uzgoj trešnje posebno značenje ima temperatura, i to u prvom redu apsolutne minimalne tokom zimskog mirovanja, na početku i na kraju vegetacije. Raspored oborina tokom vegetacije je vrlo bitan u fazi rasta ploda, a posebno u fazi bubrenja ćelija i dozrevanja. Dosta je otporna na niske temperature, tokom zime izdrži, kraće vrjeme, i do -28°C. Prema otpornosti na niske zimske temperature, trešnja ima jednu specifičnost spram ostalih voćnih vrsta. Njena otpornost ovisi i o boji kore. Dokazano je da sorte svjetlije boje kožice (žute, ružićaste) imaju i svjetliju boju kore koja je otpornija na niske zimske temperature. Naime, kada smo pisali o funkciji bijeljenja voćaka, tada smo naveli ključan razlog, a to je smanjenje temperaturnih oscilacija kore voćke. Voćke s tamnijom korom mnogo jače upijaju Sunčevu toplinu od onih sa svjetlijom bojom. Tako se za vrijeme podnevnih sati ona zagrije i s padom temperatura tijekom noći dolazi do velikih oscilacija koja izazivaju pucanje kore. Kora debla ima određenu “elastičnost”, no ovakve temperaturne razlike su joj ipak prevelike i ona puca. Osim debla, vrlo kritično je i račvište grana te se pri bijeljenju obvezno taj dio treba također pobijeliti.
Istraživanja su dokazala da pri kretanju vegetacije svijetle trešnje opet podnose “veći minus” od onih tamne boje kože, pa tako cvjetni pupovi žutih trešanja izdrže od -2 do -3 °C, dok od onih tamnijih stradaju već na -1 °C.

Prilikom odabira parcele za podizanje nasada treba imati u vidu mogućnost pojave kasno proljetnih mrazeva. Veće količine oborina u fazi dozrevanja plodova uzrokuju pucanje plodova i izraženiji napad bolesti i štetočina, naročito trešnjine muhe. Intenzivan uzgoj trešnje zahtjeva duboka, dobro drenirana i plodna zemljišta. Trešnja uzgajana na divljoj trešnji (podlozi) bolje podnosi nešto teža zemljišta ilovastoglinaste teksture. Nasuprot tome, ne podnosi teža zbijena zemljišta. Ukoliko je zemljište duže vreme prekomerno vlažno (slaba prozračnost), korjen počinje da truli.
Trešnja zahteva gnojiva sa većim sadržajem organske materije i koja su biološki aktivna. Poželjno je da reakcija zemljišta bude neutralna do slabo kisele reakcije. Jako karbonatna i alkalna nisu pogodna za gajenje trešnje, jer je u njima prisutan poremećaj u ishrani željezom, tj. kloroza lišća.
Često zbunjuje činjenica da zdrava stabla prelijepog izgleda i sa obilno procvjetalom krošnjom ne donose plodove. Kao i uvjek, za to postoji više od jednog objašnjenja. Kada se sve stavi na stranu ostaje samo jedno veoma važno pitanje koje treba razmotriti, a to je oprašivanje. Iako postoji nekoliko samooplodnih sorti, trešnja je samobesplodna vrsta i zahtjeva unakrsno oprašivanje. Da bi unakrsno oprašivanje bilo uspješno potrebne su 2 do 3 unakrsno kompatibilna oprašivača sa istim vremenom cvijetanja ili čije se vreme cvijetanja preklapa.

SORTE TREŠANJA

Pojavom novostvorenih kržljavih podloga, kao što su Gisela 5 ili 6, Edabriz, Weiroot 158 i drugih klonskih podloga to se naročito potvrđuje. Stabla kalemljena na ovim podlogama su nižeg rasta i lakše se održavaju, daju plodove ranijeg vremena sazrevanja, čime se značajno skraćuje vrijeme do prve komercijalne berbe i imaju veću produktivnost. Na pomenutim podlogama (Gisela 5) trešnje rađaju već drugu godinu nakon sadnje. Maksimalna je iskoristivost i puni rod od pete do šeste godine pa nadalje. Plodovi se beru praktično sa zemlje, pa se uloženo brže i vrati. Neke od tih sorta su samooplodne, omogućuju lakše, navodnjavanje, gnojidbu, savijanje grana i rezidbu.
Voćke se sade na udaljenosti jedna od druge 2,5 - 3 m, što omogućuje više sadnica na manjem prostoru. Poznato je da većina potrošača odlučuje šta će kupiti na osnovu vizualnog utiska. Da bi se postigao maksimalan uspjeh na tržištu sveijže trešnje moraju imati lijepu crvenu boju, od sjajno crvene do burgundsko crvene, a ako su žutih plodova, veoma je poželjno da plodovi imaju crvenu dopunsku boju. Plodovi moraju biti krupni, čvrsti i hrskavi kao, sočni, prijatne arome i blago nakiselog ukusa. Osim navedenog, uzgajivačima se savjetuje da obrate pažnju na razlike između sorti u pogledu vremena cvjetanja, otpornosti prema niskim temperaturama, osijetljivosti na proljetne mrazeve.


BING

Sorta Bing je jedna od najstarijih sorti koje se još uvek uzgajaju. Plodovi sorte su krupni. Meso je čvrsto i hrskavo, slatko i sočno, veoma lijepe arome. Iako ima veoma kvalitetan plod ova sorta takođe ima slabosti u pogledu uzgoja. Niske zimske temperature mogu predstavljati problem, kao i osijetljivost cvijetnih pupoljaka na proljetne mrazeve zbog ranog vremena cvijetanja ove sorte. Plodovi lako pucaju usljed kiše i ovu sortu treba uzgajati u područjima u kojima nema kiše 2 – 3 nedelje pred berbu. Sorta ranog vremena zrenja sa vremenskim rasponom od 60 – 75 dana između perioda punog cvjetanja i berbe. Samobesplodna sorta. Dobri oprašivači su sorte Van i Rainier.

LAPINS

Jedna je od najljepših sorti trešnje tamno crvene boje. Samooplodna. Plod je krupan, tamne burgundsko crvene, skoro crne boje u punoj zrelosti, slatkog ukusa, odličnog kvaliteta, ukusa i arome.
Tolerantna je prema pucanju plodova. Stablo dobro podnosi zimske mrazeve, rano plodonosi i obilno rada. Sorta ranog vremena cvijetanja. Plodovi sazrijevaju oko dvije nedelje poslje sorte Bing. Ima 17-19% šecera.

SUMMIT

Ovo je sorta sa veoma privlačnim plodovima. Plodovi su veoma krupni, srčastog oblika, čvrsti, hrskavi, sa sjajno crvenom bojom pokožice. Odličan odnos šećera i kiselina čini plodove ove sorte veoma ukusnim. Relativno dobro podnosi niske temperature, što znači da tokom izvjesnih godina može doći do problema u pogledu ove osobine koji dovode do pojačane pojave bakterijskog sušenja prouzrokovanog Pseudomonas siringae. Umjereno je osjetljiva na pucanje plodova. Samobesplodna sorta, srednjeg do kasnog vremena cvijetanja i srednje do kasnog vremena sazrevanja.

REGINA

Nova sorta, porjeklom iz Njemačke koja je tržišno sve zastupljenija među komercijalnim sortama tamno crvene trešnje. Regina dobro podnosi zimske mrazeve i tolerantna je prema hladnijim vremenskim uslovima sa većom količinom padalina. Plod je krupan, čvrst, veoma dobrog ukusa, otporan je na pucanje. Sorta kasnog vremena cvijetanja i sazrevanja. Samobesplodna je.

EARLY BIGI (RANA BIGI)

Proizveo ju je selekcionar P. Argot u Francuskoj. U proizvodnju je puštena prvi put 1998. godine. Vrlo je rana sorta, a preporučuje se za uzgoj na mjestima gdje postoje uslovi za vrlo rano sazrijevanje. Ova vrlo rana sorta dozrijeva 2 do 5 dana prije cijenjene vrlo rane sorte Burlat i njezina klona Burlat C1, a to bi bilo oko 20. svibnja. Sorta razvija vrlo bujna stabla sa širokim krošnjama, s velikom obrastajućom rodnom površinom. Osim velike bujnosti, rano ulazi u produktivno doba i daje redovne i visoke prinose. Cvijeta kasno.Nije samooplodna već se oplođuje peludom sorti Burlat, Lapinsa i Sweewt heart. Plod je veliki, prosječna masa ploda iznosi od 9 do 10 grama. Oblik je okruglasto plosnati,a kožica mu je crvena. Meso je čvrsto, crvene boje, slatkog do slatko-kiselkastog ukusa. Plodovi dozrijevaju vrlo rano ali ne jednolično, pa berbu treba provesti u tri navrata. Inače su plodovi srednje osjetljivi na pucanje kožice i mesa, ako u vreme dozrijevanja, odnosno bubrenja ćelija učestalije padaju kiše.

ENRICA (ENRIKA)

Sortu je uzgojio istaknuti talijanski selekcionar i stručnjak za trešnju prof. dr. G. Bargioni na Institutu za voćarstvo u Veroni. Sorta je puštena u proizvodnju 1997. godine. Plodovi joj dozrijevaju izmedu 16 i 20 dana poslije sorte Burlat, što bi odgovaralo približno oko 15. lipnja, što zavisi prije svega o klimatskim uslovima proizvodnog područja. Razvija bujna stabla sa srednje širokim krošnjama. U rod, ulazi vrlo rano, a rodi obilno i redovno. Cvijeta srednje rano. Sorta je samooplodna, pa se može oploditi sopstvenim peludom. Plod je srednje velik, srcolik, tamnocrvene boje. Meso je dosta čvrsto, crvene boje, dobrog slatko-kiselkasta okusa. Peteljka je srednje duga. Sorta je prikladna za mašinsku berbu, odn. trešenje. Ukoliko u vrijeme zrenja učestalo padaju kiše tada puca kožica na plodu.

BURLAT

Francuska sorta, trešnje sazrijeva krajem druge nedjelje zrenja trešnje. Srednje ranog cvijetanja, dobro podnosi transport. Plod je snažan, tamnocrvene boje, srednje veličine ili veliki, veoma sladak i sočan, sa čvrstim mesnatim dijelom. Kao rana trešnja u vrijeme zrenja nije podložan napadu trešnjine muhe. Sorta je djelimično samoplodana i oprašuje se takođe sa drugim ranim sortama trešanja. Dobri oprašivači su Van, Stela, Lionska rana i Suvenir. Može se uzgajati na blago-kiselim zemljištima.

STELA
Samooplodna kanadska sorta, srednje ranog cvijetanja. Sazrijeva sredinom četvrte nedjelje zrenja trešnje.

ASENOVA RANA

Nastala je križanjem Droganove žute (Drogan's Yelow) sa Majovom ranom 1974. godine.

ČARNA

Stvorena je križanjem sorte Majova sa sortom Šeken Bigaro (Shrecken Bigarreau) 1974. godine u Institutu za voćarstvo u Čačku a za sortu je priznata 1988. godine.

VIGRED

Nova sorta trešnje pod imenom "Vigred" selekcionirana je u Sloveniji. Nastala je križanjem sorti Germersdorfer x Burlat. Ova sorta zaslužuje pažnju zbog svojih izvarednih odlika i jedna je od glavnih sorti slovenskog voćnog izbora za trešnje.Rast nove sorte jest srednje bujan, donekle raširen, grane lijepo obrastaju. Cvijeta srednje kasno i obilno, a u nepovoljnim vremenskim uslovima cvatnja kasni. Cvijet je velik, a takav je i list. Ima odličnu rodnost, a dozrijeva u trećoj trešnjinoj nedjelji. Plod je velik, srcolik, težak od 7 – 10 grama. Plod je slijedećih dimenzija: visina 24 mm, širina 22 mm i deblina 26 mm. Kožica ploda je žarko do tamno crvene boje, blista se, a meso je čvrsto i lijepo se odvaja od koštice, koja je sitna. Plod ima srednje dugu peteljku. Prilikom višegodišnjeg uzastopnog ocjenjivanja ploda, ova sorta dobila je odlične ocjene.Vigred je sorta vrlo otporna na uobičajene bolesti, a u usporedbi s ostalim sortama nije osjetljiva na mraz. Plodovi su otporni na pucanje i dobro se skladište. 

Rak kore kruške-Nectria galligena

Rak kore je manje važna bolest kruške, a nastaje putem rana.

Bolest napada

Koru grana i debla.

Uzročnik bolesti
Gljiva Nectria galligena.

Simptomi bolesti
U proljeće na mladim izdancima ili godinu dana starim grančicama primjećuju se crvenkaste povrede koje su centrirane oko rana nastalih rezidbom, mrazom i drugim mehaničkim oštećenjima. Povrede prerastaju kasnije u rak-rane. Na starijim granama se rak-rane udubljuju te tvore koncentrične krugove oko rana. Biljka nastoji zarasti rane stvaranjem kalusnog tkiva, ali kako to obično ne uspijeva bolest prodire duboko u tkivo pa se rane povećavaju što rezultira sušenjem grana, a ponekad i cijelog stabla.

Biologija bolesti
Gljivica prezimi u obliku peritecija koji se pojavljuju u 3 do 4 godine starim rak-ranama. Krajem zime i tijekom proljeća otpuštaju se askospore. One su u proljeće kremastobijele boje, a kasnije tijekom godine pocrvene. Na svježim ranama u proljeće javljaju se jastučići konidija. Na starijim rak-ranama, konidije i askospore vidljive su tijekom cijele godine, ali njihovo stvaranje i klijavost ovisi o klimatskim uvjetima. Askospore i konidije kontaminiraju rane.  Moguća je i kontaminacija “list na list”.

Potrebni uvjeti za infekciju
Rak kore najviše poteškoća uzrokuje u planinskim područjima (viši vlažni položaji).
Za izbijanje bolesti potrebna je temperatura od 14 do 15,5 °C. Najmanje 6 sat prije penetracije gljivice stablo mora biti vlažno. Inkubacija može trajati nekoliko dana, nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci.

Zaštita od raka kore kruške
Od preventivnih agrotehničkim mjera preporučuje se sadnja zdravih sadnica, formiranje uzgojnog oblika s prozračnom krošnjom kako se izboji ne bi dodirivali, izbjegavanje sadnje na mjestima gdje dolazi do smrzavanja  te zaštita rana nastalih rezidbom, tučom, mrazom ili nekim drugim mehaničkim oštećenjem.
Ako se bolest razvila, suzbijanje se provodi intenzivnom rezidbom kojom se uklanjaju sve grane sa simptomima ove bolesti. Odrezane zaražene grane potrebno je spaliti. Nastale rane preporučuje se premazati pastom (Mikazol ili Biopol V).
Kod osjetljivih sorata potrebno je izbjegavati rezidbu koja uzrokuje nastanak velikih rana.
Tijekom proljeća potrebno je obaviti jedno kasno prskanje pripravcima na osnovi bakra,  dok se kasnije koriste površinski fungicidi namijenjeni suzbijanju krastavosti jabuke. Neposredno nakon berbe može se prskati bakrenim pripravcima. Tijekom toplih i kišnih jeseni preporučuje se do dva prskanja fungicidima na osnovi bakra u periodu otpadanja lišća.

Šarka šljive-Plum plox virus (PPV)

Šarka je najpoznatija i najopasnija virusna bolest šljive koja izaziva ogromne ekonomske štete pa se postavlja pitanje i samog opstanka šljivarske proizvodnje obzirom da je ista ograničena jer nisu stvorene potpuno otporne, visokorodne i komercijalno prihvatljive sorte šljive kvalitetnih plodova. Ovisno o sorti može smanjiti prinos do 30% i izazvati otpadanje plodova do 40% mjesec dana prije berbe.

Ova bolest napada oko 24 vrste iz roda Prunus. Pored šljive, domaćini ovog virusa su marelica, breskva, nektarina, džanarika, japanska šljiva te crni trn. Od nedavno, prisutnost virusa zabilježena je i na trešnji ,višnji te bademu. Napada i brojne korovske biljke. Od sorata, najsklonija zarazi PPV-om je Bistrica, sorta izrazito dobre kvalitete plodova koja je sve manje zastupljena u našim voćnjacima upravo zbog velike osjetljivosti na šarku.

Šarka izaziva smanjenje klorofila u listovima, lošu kvalitetu plodova i smanjenu rodnost. Cijela voćka na kraju propada. Protiv PPV-a (Plum Plox Virus) još uvijek ne postoje učinkoviti kemijski preparati za njezino suzbijanje.
Bolest je prvi puta otkrivena u Bugarskoj negdje za vrijeme Prvog svjetskog rata, između 1915. i 1918. godine. Prvi rad u kojem se ova bolest opisuje kao virusna i pod nazivom „šarka šljive“ objavljen je 1932. godine također u Bugarskoj. Već sljedeće godine, 1933., također u Bugarskoj, šarka se pojavila na marelici. 1936. godine evidentirana je u Srbiji. Trideset godina kasnije otkrivena je na breskvi i marelici u Mađarskoj. Do sredine 80-ih godina, šarka se proširila na veći dio Europe, sve do Egipta, Sirije, Cipra, Indije, SAD-a, Kanade, Čilea, Argentine tj. svugdje gdje se uzgajaju koštičave voćke.
U Hrvatsku, šarka je unesena  u okolici Nove Gradiške 1949. godine zaraženim sadnicama šljive. Već 1957. uočena je na području Pakraca, Okučana i Starog Petrovog Sela. Unatoč poduzetim mjerama krčenja oboljelih stabala, virus šarke se proširio do 1969. do Požege i Zagreba. Prema posljednjoj inventarizaciji provedenoj 2004. Godine, dokazana je raširenost PPV-a u svim hrvatskim područjima gdje se šljiva uzgaja. Zbog štete koje izaziva, šarka šljive se nalazi na A2 karantenskoj listi štetočinja bilja.

Bolest napada
Lišće i plodove.

Uzročnik bolesti
Plum plox virus.

Simptomi
Simptomi bolesti mogu biti više ili manje izraženi na šljivi, ovisno o osjetljivosti vrste i sorte biljke domaćina, o tipu virusa šarke, o klimatološkim uvjetima te o starosti i njezi voćnjaka. Klimatološki različite sezone očituju se drugačijim intenzitetom simptoma. Zaražena stabla na prvi pogled izgledaju zdrava te se početkom vegetacije sasvim normalno razvijaju. Bolest se može pojaviti na lišću, cvjetovima, sjemenkama, plodovima i granama.
Tijekom lipnja na lišću se javljaju simptomi u obliku mozaičnog šarenila na lisnoj površini, s naizmjenično svijetlozelenim ili žućkastim klorotičnim pjegama i zelenim dijelovima lista (ime!). Pjege su nepravilnog poluprstenastog i prstenastog oblika sa središnjim zelenim dijelom (kod Bistrice). Slični simptomi se javljaju i kod sorata krupnijeg lišća kao što su Stanley, Wahington, Imperial, dok kod drugih sorata pak cijeli list požuti. Za vrijeme vrućina tijekom ljetnog perioda, opisani simptomi na lišću nisu jako izraženi. Kod bresaka nervatura lista posvijetli, listovi se kovrčaju i postanu asimetrični.
Na plodovima, simptomi se javljaju na površini ili kožici u obliku svijetloljubičaste nepravilne pjege koja se posebno vidi ako se brisanjem ploda ukloni mašak. Na tamnijim pak plodovima, pjege su svjetlije i gube se u punoj zrelosti. Kako plod zrije, pjege se udubljuju te se oblikuju nepravilna brazdolika udubljenja. Zatim se bolest širi preko mezokarpa sve do koštice ploda. Zaraženo meso postaje žilavo, sluzasto-smolaste konzistencije i crvenosmeđe boje. Takvi plodovi su neukusni, bljutavi i gorki zbog smanjenja postotka šećera za 0,14 do 2,11% uz istovremeno povećanje ukupnih kiselina. Ove promjene uzrokuju smanjenje sortne veličine i težine plodova (težina može biti smanjena 21,8 do 34%), promjenu oblika, njihovu neuglednost, neprivlačnost i neukusnost.
Zaraženi plodovi na kraju masovno otpadaju sa stabla 30-ak dana prije berbe, a nisu pogodni ni za preradu u razne proizvode od šljive (npr. pekmez, rakiju).
Kod nekih vrsta, primjerice marelice, simptomi prstenaste pjegavosti uzrokovane šarkom uočljivi su na koštici, ali ne i na pokožici. Dok kod osjetljivijih sorata moguće je i deformiranje grana s pucanjem kore.
Kod bresaka, zaraženost šarkom šljive može se uočiti već tijekom cvatnje. Cvjetovi su bezbojni, a krunični listići prekriveni prugama.
Neka istraživanja su pokazala da virus šarke šljive dovodi i do promjena fizioloških i morfoloških osobina polena te umanjuje njegovu klijavost.

Biologija bolesti
Virus šarke šljive održava se na prirodnim domaćinima iz roda Prunus. Širi se na dva načina: zaraženim sadnim materijalom i lisnim ušima.
Najznačajniju ulogu u brzom širenju PPV-a u razne dijelove svijeta odigrao je zaraženi sadni materijal. Posebnu ulogu u tome imali su zaraženi izdanci koji se u velikom broju (do 100) formiraju iz korijena stabla šljive. Iz tog razloga, danas se u suvremenoj voćarskoj proizvodnji posebna pažnja posvećuje proizvodnji bezvirusnog sadnog materijala.
Stupanj prenošenja virusa u najvećoj mjeri ovisi o brojnosti populacije uši, prostorne udaljenosti izvora infekcije od zdravog nasada te o određenom soju virusa.
Prenošenje pomoću lisnih ušiju odvija se na manje udaljenosti u promjeru od najčešće 100 do 200 m od mjesta izvora infekcije sokom zaraženih biljaka. Najopasnijim letom ušiju smatraju se proljetni i jesenski let. Ako se uši hrane pa samo i 5 minuta na zaraženom lišću, one su sposobne da odmah dalje vrše zarazu zdravih biljaka. Utvrđeno je da cijeli nasad šljive ili marelice uši mogu zaraziti za desetak godina, dok soj M uši prenose još brže, ali kroz breskvik, kojeg mogu cijelog zaraziti u četiri do pet godina u slučaju da u njegovoj blizini postoji makar i jedno zaraženo stablo.

Zaštita od šarke šljive
Virus šarke šljive široko je rasprostranjen virus koji se i dalje širi. Tome doprinose mnoge stvari kao npr. stari, zapušteni i zaraženi voćnjaci, pojedinačna stabla koja su izvor infekcija i sl.
Kako za ovu virusnu bolest ne postoje kemijski preparati da bi je suzbili, jednom zaraženu voćku ne možemo više izliječiti. Iz tog razloga šarka se mora držati pod kontrolom istovremenom primjenom više preventivnih mjera.
Osnovna preventivna mjera je proizvodnja i korištenje bezvirusnog sadnog materijala kojim će se zasnovati novi nasada. Ako se koristi virusno ispitan materijal, on ne smije sadržavati virus šarke.
Također je potrebno preventivno osigurati prostornu izolaciju od minimalno 1.000 m udaljenosti od potencijalnog izvora zaraze za nasade i do 2.000 m za rasadnike.
 Sljedeća preventivna mjera je odabrati odgovarajuću lokaciju s povoljnim agroekološkim uvjetima za uzgoj koštičavih voćaka.
Na odabranoj površini potrebno je uništiti sva zaražena stabla šljiva, marelica, bresaka i drugih biljaka koje su biljke domaćini ovom virusu.
Obavezno se preporučuje sadnja i uzgoj otpornih (Jojo, Top2000, Topstar plus) i tolerantnih (Stanley, Čačanska rana, Čačanska najbolja, Čačanska ljepotica i Valjevka su uglavnom bez simptoma, Boranka, Krina, Timočanka, Elena, Herman, Hanita, President, Julija, Tophit, Topfir, Topfive, Topking ) sorata na šarku, posebno kod nas gdje šarke ima skoro posvuda. Jojo, Top2000, Topstar plus, Tophit, Topfit, Topfive i Topking nažalost još nisu našle mjesta u našim proizvodnim nasadima jer su još uvijek nepoznate.  Ovisno o soju virusa šarke u određenom području, kod marelice se preporučuje uzgoj rezistentnih ili otpornih sorata kao što su Stella, Starck early orange, Henderson, Vikot. Kod bresaka pak je slučaj da su sve komercijalno uzgajane sorte manje ili više osjetljive na šarku šljive. Od podloga, na šarku je vrlo osjetljiva džanarika.
Obavezna je i zdravstvena kontrola nasada te krčenje i uništavanje zaraženih stabala u mladim nasadima u prve 4 do 5 godina, a posebno u područjima s niskim postotkom zaraze kako bi se što prije stvorila područja bez šarke.
Uništavanje biljnih ušiju koje na neperzistentan način prenose virus šarke također je jedna od preventivnih mjera u sprečavanju širenja virusa.
Kao dobra mjera pokazao se uzgoj onih vrsta voćaka koje nisu domaćini virusa šarke(jezgričave voćke, orah) u obliku zaštitnog pojasa oko nasada šljiva, bresaka ili marelica u svrhu zaštite od lisnih ušiju i spontanih infekcija.

Dunja

Iako je uzgoj dunje vrlo jednostavan,ona već spada u zaboravljene sorte voća.Dunja je izraziti heliofit,što znači da ima velike zahtjeve za sunčevom svjetlošću,tako da to nikako ne smijemo zaboraviti ukoliko se odlučimo na sadnju ove voćke..Prirodni i najprikladniji je oblikgrmolikog drva,koje doseže visinu 3-4 metra,a širinu biljke od 4-5m,iako se dunja uzgaja i kao stablo.Zahtjeva dosta oborina i veču relativnu vlagu zraka.Dobro podnosi kratkotrajne niske temperature.Traži teksturno lakša,dobro ocijedita tla neutralne do slabo kisele reakcije,što joj svakako više odgovara,jer u bazičnim tlima dolazi do kloroze lista(lišće žuti).Ima dosta plitak korjenov sustav,pri čemu treba dati dosta pozornosti,uslijed obrade tla.Rodnost počinje  već u trečoj ili četvrtoj godini.Dunja ne smije ostati dugo na stablu,pogotovo one krupnije,jer se javlja pocrnjivanje mesa.U razdoblju rodnosti krošnja se prorjeđuje,a režu se preguste,stare i kose grane.Rez se ograničava na povremeno prorjeđivanje i na prikračivanje predugih jednogodišnjih izboja.Kao podloga koristi se sjemenjak dunje,a može i glog.

Plodovi su čvrsti,mirisni,gorko-kiselkasti,sazrijevaju  od kraja rujna do studenog.Sirova se rijetko jede,ali kuhana daje izvrstan kompot.


SORTE DUNJEVRANJSKA,je najkrupnija dunja,poznata po cijelom svijetu.Oblik ploda je kruškolik.
BERECKI(BERECZKI).plodovi su kruškolikog oblika,zlatno-žute boje,vrlo veliki.Rast je jak i rodnost obilna.
ŠAMPION(CHAMPION)ima srednje krupan plod spljoštenog oblika,slično plodu jabuke,te je odlična za konzumiranje u svježem obliku.
LESKOVAČKA je dunja jakog rasta,vrlo krupnog ploda,mora se brati prije nego što sazri jer inače meso pocrveni.

Šljiva

Šljiva raste kao srednje veliko stablo, manje ili više bujna rasta. Pojedine sorte zahtijevaju strane oprašivače, dok se neke oplođuju same. Šljive donose plodove na dvogodišnjim ili trogodišnjim granama. Vrijeme cvjetanja je u travnju, prije listanja, a plodovi sazrijevaju u kolovozu, rujnu i listopadu, ovisno o sorti. Ne zahtijevaju redovito i obilno obrezivanje. Šljive su bogate vitaminima A i C. Spadaju u niskokalorično voće tako da se preporučuju u ishrani.
RH ima prednosti u odnosu na zapadnoeuropske zemlje, u vidu ekoloških uvjeta i kakvoće plodova. Osobitu kvaitetu pokazuje domaća sorta Bistrica koja je dobro poznata, ali je zapuštena u uzgoju.

Agroekološki uvjeti za uzgoj

Temperatura
Tijekom dubokoga zimskog mirovanja šljiva podnosi apsolutne minimalne temperature čak i do ispod -30 °C. U fazi otvaranja cvjetnih pupova, cvjetovi mogu ozepsti na temperaturi od -1 °C do -5 °C, a u fazi pune cvatnje pozeba se očekuje na temperaturama od -0,5 °C do -2,2 °C. Kao i kod ostalih voćnih vrsta, mali plodići su još osjetljivi, pa stradaju na tempera­turi od -0,5 °C do -2 °C. Kakvoća ploda ovisi o srednjoj temperaturi tijekom lipnja, srpnja i kolovoza. Ako su srednje temperature tih mjeseci 18 - 20 °C, onda su ta područja odlična za pro­izvodnju šljive.

Voda
Kritična granica za uzgoj šljive je 600 mm oborina godišnje. Ta količina ovisi o više čimbenika: o rasporedu oborina, tlu, temperatura­ma u tijeku vegetacije itd. No u RH, u šljivarskim krajevima, padne i više od 800 mm oborina.

Tlo
Šljivi odgovaraju duboka tla, propusna, lagana, humusna te bogata fosforom i kali­jem. Ona može podnijeti i teža tla, no za sigurnu i redovitu rodnost potrebno je poboljšati njihova svojstva agromelioracijskim mje­rama uz dodavanje stajskoga gnoja. Za šljivu najviše odgovara pH 6,0 - 7,5. Tla koja sadrže više od 10 % vapna nisu pogodna za njezina uzgoj.

Priprema tla za sadnju
Prije podizanja nasada, odnosno rigolanja, površinu je potrebno očistiti i poravnati, a na osnovi pedoloških analiza, i uz preporuku stručnjaka, prije rigolanja treba širom rasipati NPK gnojivo. Rigolanje valja obaviti kad je tlo do dubine prodiranja pluga mak­simalno posušeno, a to je uglavnom u srpnju i prvoj polovici kolovoza. Za šljivu je potrebna dubina rigolanja od 50 do 70 cm, a na sušnijim tli­ma dubina mora biti veća.

Izbor sadnog materijala
Ako je obavljena jesenska sadnja, sadnice ne treba prik­raćivati nego se to obavlja u rano proljeće. Prikraćuju se na visinu 120 cm, pa je visina debla oko 80 cm, što omogućava normalnu mehaniziranu berbu.

Izbor podloga
Za uzgoj šljiva mogu poslužiti generativne i vegetativne podloge. Na osnovi dugogodišnjih istraživanja, kao podloga preporučuje se Prunus myrobalana. No u drugim zemljama služe različite podloge: Juliana, odno­sno St. Julien, Damascena i druge.

Izbor sorata
U RH je najzastupljenija standardna domaća sorta Bistrica. Koriste se i sorte Stanley, koja može služiti kao stolna, tj. za svježu potrošnju, ali i za preradu. Prema tome, Bistricu i Stenlev treba podizati isključivo za prera­du, a za svježu potrošnju treba proizvoditi kvalitetne, rane, stolne sor­te, i to ponajprije Ruth Gerstetter te California Blue. Obje te sorte su plave i privlačna izgleda, odlične kakvoće kao stolne sorte za svježu potrošnju. Osim tih stolnih sorata, za Dalmaciju i Istru preporučuju se kinesko-japanske stolne sorte, odlične kakvoće, koje dozrijevaju u turističkoj sezoni. Za područje kontinentalnog dijela RH prepo­ručuju se sorte Stanlev, Bistricu, Čačansku i Talijanku za svježu potrošnju i za preradu, a Ruth gerstetter, California blue i President kao stolne sorte.

Izbor uzgojnog oblika
Šljiva u prirodi najviše naginje piramidalnom uzgojnom obliku. Ako se prepusti prirodnom razvitku, u većini slučajeva re­zultat neće biti zadovoljavajući. Krošnja će biti pregusta, a obrastanje primarnih grana loše jer dolazi do njihova ogoljavanja zbog gustoće. Na takvim je mjestima zaštita od bolesti i štetnika otežana, a plodovi su u takvim uvjetima loše kakvoće i sitni. Uzgojni oblik koji najviše odgovara i koji se najlakše može ostvari­ti u praksi je piramidalna krošnja. Taj uzgojni oblik sa­stoji se od provodnice na kojoj su na razmaku 20 do 40 cm spiralno razve­dene skeletne grane (njih 7 - 9).

Vrijeme i tehnika sadnje
Sadnja šljive, ako je tlo na vrijeme pripremljeno, obavlja se u jesen ili proljeće. Sadnica se ne prikraćuje u jesen nego u rano proljeće prije po­četka vegetacije i to tako da bude 30 cm viša nego što želimo da bude visoko deblo. Za šljivu piramidalne krošnje sadni­ca se prikraćuje na visinu 110 cm, a to znači da će deblo biti visoko oko 75 - 80 cm, što će omogućavati nesmetanu mehaniziranu berbu.

Održavanje nasada
Rezidba rodnih stabala obavlja se u razdoblju mirovanja voćki i u doba vegetacije. Zimskom rezidbom može se održavati uz­gojni oblik zamišljenih svojstava i usmjeravati uravnoteženi odnos vegetativnog i generativnog rasta. Ljetnom rezidbom uklanjaju se ne­potrebne mladice (time se poboljšava osvijetljenost unutarnjeg dijela krošnje i omogućuje bolja kakvoća prskanja), a hraniva koja se troše za rast nepotrebnih mladica preusmjeravaju se u rast skeleta krošnje, rast plodova i rodnih pupova.

Međuredni prostor zatravljuje se tek nakon 2-3 godine nakon podizanja nasada. Košnjom (malčiranjem) tratine povećava se sadržaj or­ganske, poboljšavaju fizikalna, kemijska i biološka svojstva tla. Tratina omogućuje bolje upijanje kiše i snijega na padinama. Smanjuju se nagla kolebanja temperature tla, pa je ljeti tlo ispod tratine hladnije (uz visoke temperature tla korijen slabije prima hranu), a zimi toplije (pa teško dolazi do izmrzavanja gornjega korijenja). Otpali plodovi prije berbe i u berbi manje se oštećuju i prljaju. Nedostatak je u tome što u razdobljima suše, travni pokrov oduzima potrebnu vlagu korije­nu šljive. Da bi se to ublažilo, tratina u voćnjaku mora se redovito kositi 6-8 puta tijekom vegetacije.

Gnojidba
Prva godina - Pri sadnji voćaka dodaje se 40-60 t/ha zreloga staj­skoga gnojiva u brazde s obje strane reda. Čim korovi počnu nicati ručno se okopa dio tla oko voćki koji se ne može obraditi stroje­vima. Prije ručnog okopavanja, oko sadnica, u pro­mjeru 30-40 cm, rasipa se KAN 27% u količini od 10 dag po svakome sadnome mjestu. Drugo prihranjivanje voćaka obavlja se početkom lipnja, na istoj površini i istom vrstom i količinom mineralnoga gnojiva. Potkraj kolovoza u međuredove voćnjaka rasipa se 500 kg/ha mineralnoga gnojiva KAN 27%. Nakon toga slijedi oranje, tanjuranje i drljanje međurednog prostora kako bi se mogla obaviti sjetva uljane repice (za zelenu gnojidbu).

Druga godina - Prije početka vegetacije obavlja se prihrana dušikom (15 dag KAN 27% po stablu). Međuredni prostor se zaorava kada uljana repica bude u punoj cvatnji. Drugo prihranjivanje dušikom obavlja se po­četkom svibnja istom vrstom i količinom gnojiva kao i u prvom prihranjivanju.

Treća godina - Prihranjivanje dušikom obavlja se mjesec dana prije cvat­nje šljiva i to traktorskim rasipačem, s 200 kg/ha KAN-a 27%. Drugo prihranjivanje dušikom obavlja se također strojem, neposredno po­slije cvatnje s 200 kg/ha KAN-a 27%. U jesen, poslije berbe plodova, aplicira se mineralno gnojivo NPK 5:20:30, s 800 kg/ha.

Četvrta godina - Prvo prihranjivanje dušikom obavlja se mjesec dana prije cvat­nje, a drugo prihranjivanje poslije cvatnje i to oba sa 150 kg/ha KAN-a 27 %.

Berba
Plodovi šljive upotrebljavaju se za potrošnju u svježem stanju i za preradu, pa se prema tome razlikuje vrijeme i način berbe. Sve rane sorte upotrebljavaju se kao stolno voće, dok se jesenske sorte uglavnom upotrebljavaju za preradu. Za potrošnju u svježem stanju berba se obavlja nešto prije potpune zrelosti i bere se ručno, s peteljkom, s tim da na kožici ostane neobrisana voštana prevlaka. Pakira se u sanduke, plitke, duboke, kose letvarice i u košarice. Pri temperaturi od -1 do 1°C i relativnoj vlažnosti zraka od 85 % može se čuvati u hladnjači i do četiri mjeseca. Berba plodova za preradu obavlja se mehanizirano kada su plodovi potpuno zreli, jer plodovi jedino na grani mogu dobiti sve potrebne sadržaje (šećer, mirisne i druge suhe tvari).